Radne i životne obaveze su takve da se rijetko „namjesti“ situacija od 5-6 slobodnih dana koje bi iskoristili za boravak u planini. Ovog puta su nam se namjestile takve kockice, pa smo odlučili da krenemo u najljepšu dolinu naših planina-Grbaju i u zavisnosti od stanja snijega i vremenskih prilika „odradimo“ nešto na Prokletijama. Želje i planovi su se mijanjali tokom dogovora akcije više puta. Ali, sve je drugačije na terenu, ova zima je čitava bila nepredvidiva. Izuzetak nije bio ni ovaj produženi vikend.
Datum: 14.-19.03.2015.
Destinacija: Prokletije-Grbaja, Babino Polje;
Vrhovi: Volušnica, Podgoja, Memina planina;
Učesnici: Visokogorci CG: Zoran, Milan, Đaja,Mako, Fema, Boris;
PSK Komovi: Šaša Bošković
PK Ahmica: Jetmir Gočaj
PK Vučiji Zub: Igor Škero i družina
Nezavisna planinarka: Vanja Perunović;
Vesela ekipa planinara BIH ( Lori, Lejla, Samer, Faruk, Dado..);
Biolozi: Igor Stojović, Zagorka Malinić, Aleksandar Perović,
Prvobitni plan je bio da idemo u Ropojanu, pa do albanske karaule na Runicama kod izvora Sheu e barda, a onda u zavisnosti od snijega napravimo neki uspon na okolne moćne vrhove Prokletija. Ali, već po dolasku u Gusinje odustajemo od prvobitnog plana. Nismo ni mogli sanjati da će nas u Gusinju dočekati tako toplo vrijeme da je od garderobe sve bilo suvišno osim aktivnog veša. Donosimo odluku da promijenimo plan i odemo za Grbaju uz prethodno malo duže zadržavanje u kafani kod Evlijana.
Već po dolasku u Grbaju, kod kuća Ljuljaševića gdje je bila krajnja tačka koju smo mogli dosegnuti kolima, vidjeli smo šta nas čeka. Čini se da je snijeg još gori nego ranijih vikenda. Nekako spontano, zbog zaista velikog napora prilikom kretanja u takvim uslovima, ali i zbog cjelokupne dobre atmosfere koja je među ekipom vladala danima, ovu turu nazvasmo „Kad magarci utihnu“.
U subotu Đaja je spremao gulaš, Zoran fotografisao i prepenjao sve krovove kuća po Grbaji, a Marko i Saša napravi prelijepo gumno u snijegu oko ognjišta ispred doma „Branko Kotlajić“, Jetmir i ja napravili smo improvizovanu vučju jamu, a Milan je pokušavao da bude koristan ali nešto nije polazilo za rukom.
U nedelju smo se uputili na Volušnicu, po ko zna koji put ove godine. Vesela ekipa je bila u sastavu: Vanja Perunović, Jetmir Gocaj, Marko Rešetar, Milan Radović, Saša Bošković i ja. Iako nas je bilo 6 u grupi, snijeg je toliko bio težak da smo prtili preko 3 sata do vrha, često se smjenjujući na čelu kolone. Ali, završilo se odgovarajućom nagradom, u vidu dobro poznatog ali svaki put iznova očaravajućeg pogleda. U povratku sa vrha srećemo Stoja i Gagu koji lagano kaskaju ka vrhu proprćenom stazom. Povratkom u dom uslijedilo je druženje do kasnog popodneva uz Đajin gulaš i pivo. Predveče je veći dio naše visokogorske ekipe krenuo nazad za Podgoricu.
U ponedeljak, negdje pred zoru pojavljuju se ekipa „Vučjeg zuba“ iz Trebinja na čelu sa Igorom Škerom. Malo su odspavali i dosta optimimistično, po svanuću krenuli u realizaciju svog plana: Očnjak. Mi, znajući da su uslovi nemogući za neki ozbiljan tehnički uspon, krećemo za Podgoju. Solidarišemo se sa Markom pa ostavljamo naše krplje, što je bila užasna greška. Razavaljujemo se u petočasovnom hodu do vrha. Ali, Podgoja ima jedan od najljepših pogleda na Prokletijama, što se potvrdilo i ovoga puta. U povratku hvatamo prečice kroz šumu pa silazimo za sat vremena. Srijećemo se sa Trebinjcima koji su uspjeli doći do dijela gdje počinju strme police u stijeni a dalje, makar ovaj put i po ovakvom snijegu, nisu mogli. Srećom sve je prošlo u redu, lavine koje stalno pucaju sa Jagnjičara i prelaze preko donjih djelova staze za Očnjak, ostale su na svom mjestu i drugari su bezbjedno završili pokušaj zimskog uspona na Očnjak. Kasnije nam se u domu pridružuju biolozi na čelu sa Stojom i nastavljamo sa druženjem i veselom atmosferom, a „Vučji zub“ po svom starom običaju odmah natrag za Trebinje.
U utorak biolozi idu da gledaju postavljene kamere zamke, širom plavsko-gusinjske kotline a ja Saši i Marku, koji nisu bili često u ovim krajevima, predlažem da idu sa njima i upoznaju se sa ovom ljepotom. Do predveče kada su se pojavili uspjeli su obići dio Babinog polja i Memine planine. Za to vrijeme Jetmir i ja skupljamo, šegamo i cijepamo suva drva i generalno sređujemo dom za predstojeći tabor Visokogoraca. Po povratku ekipu je čekao pasulj koji sam prvi put spremio i to bez zaprške ali uz ajvar. Pred samu noć dolazi grupa bosanskih planinara koje dočekujemo u toplom domu sa pasuljem i nastavljamo druženje sa ovom više nego veselom i pozitivnom planinarskom ekipom. Vježbaju se čvorovi, šala šalu stiže a ni pjesme nije falilo..
Srijeda: Već pomalo umorni, riješili smo iskulirati ovaj dan i dobro se odmoriti u ambijentu najljepše planinske doline. Vrhovi planina su zaklonjeni niskim oblacima, tek s vremena na vrijeme proviri sunce. Toplo je, tako da su uslovi za ozbiljnije penjanje daleko od povoljnih. Bosanci su, ipak, izašli na Volušnicu, da im dolazak na Prokletije ne bi „propao“.
Četvrtak: Imali smo u planu iskoristiti prtinu Trebinjaca i penjati Karanfile Ljuljaševića, ali smo zbog loših vremenskih uslova ipak odustali. Lagano smo se spremili, pozdravili sa drugarima i krenuli za Vusanje kod Jetmirovih roditelja. Koristim priliku da im se zahvalim na ljubaznom dočeku i iskrenom druženju i razgovoru, a pogotovo Jetmirovoj majci koja nam je spremala vrhunsku pitu sa domaćim kisjelim mlijekom.
Iako su uslovi za ozbiljno planinarenje skoro pa bili nemogući, svi koji smo bili kraće ili duže u Grbaji ovih dana, nosimo još jedan prijatan osjećaj uživanja i druženja sa planinom. Ne može uvijek sve da bude potaman. Ali, Grbaja, Volušnica, Podgoja, dobra energija među planinarima koji su dolazili i odlazili učinili su da i ovaj višednevni boravak na Prokletijama ostane u dragoj uspomeni i ovom zapisu.
Boris Čelebić
„Kad magaraci utihnu“
