Stanje na sjeveru zemlje se normalizuje, glavni putni pravci su prohodni, život se vraća u normalne tokove, a mi Visokogorci nastavljamo sa napornim treninzima za uspon na najviši vrh Sjeverne Amerike. Bila je ovo još jedna u nizu teških i iscrpljujućih tura koje smo odradili ove zime.
Dan i datum: neđelja, 04.03.2012.godine
Planinski masiv: Bjelasica
Vrh: Crna glava 2139 m
Visinska razlika: 900 m
Vrijeme uspona: 4 h i 30 min
Ukupno trajanje pohoda: 11h i 30 min
Vremenske prilike: sunčano
Visina sniježnog pokrivača: do 200 Cm
Učesnici: Radisav Rakočević i Dragan Bulatović
Vedar i sunčan dan, dobar snijeg i jaka volja omogućili su nam da izvedemo pohod koji bi i u ljetnjim uslovima predstavljao poduhvat vrijedan pažnje. Na putu od Ski centra “Kolasin 1450” do Mojkovca preko najviših bjelasičkih vrhova Zekova i Crna glava prevalili smo oko četrdeset kilometara dug put i pritom savladali oko 900 m visinske razlike.
Iz Kolašina smo se prebacili atobusom koji vozi radnike do skijališta Jezerine gdje smo stigli u 8,30 h i odmah nastavili prema katunu Vranjak. Tragovi motornih sanki dobro su nam došli jer smo bez većih teškoća i veoma brzo stigli do Ekokatuna Vranjak. Velika drvena nadstrešnica sa stolom i klupama, poznato staro mjesto da predahnemo i okrijepimo se. Slijedi uspon uz strmu padinu Troglave, snijeg je tvrd pa bi dalje kretanje bez dereza bilo rizično, zato ih montiramo a krplje i dalje nosimo u rancu. Napredujemo brzo, snijeg je očekivano dobar ali ga na većim visinama ima manje nego što smo se nadali. Zadovoljno konstatujemo kako je pravo iznenađenje što nema vjetra jer gotovo da nikada, bilo zimi ili ljeti, nijesmo stigli do Zekove glave a da nijesmo bili praćeni jakim vjetrom. Na prevoju ispod same Zekove glave malo smo predahnuli i donijeli odluku da izvedemo nešto novo. Naime, odlučili smo da dalje ne idemo uobičajenom rutom okolo, nego da priječimo direktno na prevoj između Crne i Zekove glave. U pitanju je sjeverna strana veoma strmog nagiba, djelimično već obasjana suncem, sa realnom mogućnošću pokretanja lavina. “Probam” snijeg na početku, dosta je mekan i ne obećava previše, zato idem što visočije ispod samih stijena i upozoravam Raša da se drži mojih tragova kako bi što više smanjili rizik. Sa prevoja nastavljamo dalje dugim grebenom Crne glave bez ikakvih problema do ispod samog vrha, a onda smo na tih poslednjih tridesetak metara visine potrošili više snage nego tokom cijelog dotadašnjeg uspona. Upadali smo do pojasa u bor krivulj pokriven snijegom, nijesmo se pitali sa nogama pa sam derezama pocijepao pantalone i gamašne. Poučeni tim iskustvom odlučili smo da prema Šiškom jezeru ne nastavimo pored Ursulovačkog nego grebenom na Jusin brijeg odakle smo se sjurili u Reljinu i pored jezera Ševarina nastavili do Šiškog. Od Šiškog jezera je, preko Jeline katunine i Katuna Vragodo, uslijedio 16 km dugi i iscrpljujući spust do Mojkovca, gdje smo nakon skoro 12 sati hoda stigli u 8 sati naveče.
dr Dragan Bulatović
Bjelasica, 04.03.2012.
