U sklopu priprema za alpsku ekspediciju, dogovorili smo uspon na Hajlu, crnogorsku planinsku ljepoticu blistavog lica u bilo koje doba godine. Ovog puta imali smo uslove kakvi su nam i bili potrebni za trening u zimskom ambijentu, sa svim onim elementima koje nam može prirediti i Mon Blan…
Datum: 24-26 februar 2017.;
Planina: Hajla, 2403 mnv;
Učesnici: Aleksandra Zečević (PK Vjeverica Kotor), Olivera Knežević (PK Komovi Podgorica), Jelena Čvorović (PK Komovi Podgorica), Slavko Stević (PK Bjelasica Kolašin), Aco Popović (PK Bjelasica Kolašin), Miloš Bulatović (PK Komovi Podgorica), Slobodan Cmiljanić (PK Džambas Mojkovac), Ćazim Fetahović (PK Jelenčica Rožaje), Dražen Marković (PK Džambas Mojkovac), Siniša Gačević (Tivat), Aleksandar Đajić i Milan Radović (Visokogorci CG);
Petak popodne, kao i obično, donosi blagu i pozitivnu nervozu. Pakovanje na brzinu, dogovor ko će s kim, gdje se nalazimo… A destinacija već odavno dogovorena, kao i datum. Hajla, planina na kojoj imamo svu logistiku, dom na Bandžovu i restoran posebnog šmeka Dom kulture Dermandol sa kojim je Ćazim dogovorio zajedničku večeru nakon uspona. Nadamo se uspješnog. I planina koja nam omogućava dobar trening za ekipu koja se sprema za alpsku ekspediciju u julu. Velika visinska razlika, dubok snijeg, tehnički detalji… Sve elementi potrebni za što bolje uvježbavanje i spremanje.
U nekoliko terenaca krećemo prema Rožajama i dalje prema Bandžovu. Prognoza se promijenila bukvalno u četvrtak. Prije toga najavljivan je lijep vikend a onda su najavili subotu sa sniježnim padavinama, dok je nedjelja bila dobra. Nije nas to pokolebalo, nije bilo govora da se plan mijenja. Od Rožaja do Bandžova stižemo po razlokanom putu, dijelom zaleđenom i loše očišćenom. Smještamo se u dom PK Jelenčica. Jedan dio ekipe odlazi do restorana na večeru, drugi ostaje u domu. Palo je i koje pivo i vino, zagrijavanje za ono što nas čeka sutra…
Subota ujutru, snijeg veje, Masiv Hajle sakriven oblacima. Sa 1400 mnv krećemo oko 8 h. Na noge odmah stavljamo krplje, oni koji ih imaju, jer snijeg je takav da će pomagati. Prvi dio puta kroz šumu snijeg je dobar, čvrst, stara prtina drži pa napredujemo relativno brzo. Na izlazu iz šume sniježne padavine pojačavaju a pojačava i vjetar. Držimo se u pribijenoj koloni, jer već ovdje treba da se prti i probija debeli sniježni pokrivač. Krplje ovdje ne pomažu puno jer je snijeg rastresit. Kod koliba na Gropama pravimo prvu pauzu. Iako su uslovi za penjanje, i vremenski i što se tiče stanja snijega, daleko od povoljnih, nema odustajanja. Nastavljamo, sad već počinje ozbiljan uspon uz padinu obraslu krivuljima i borovima i, znamo, u zimskim uslovima ovo je posebno naporan teren jer je nemoguće da bar nekoliko puta ne upadnete do pojasa. Na početku eksponirane padine, na jednoj zaravni ostavljamo krplje i stavljamo dereze. Đaja odstupa od ljetnje staze i kreće lijevo, direktno uz padinu na greben. Ide kao ratrak, direktno gore, mi ga pratimo. U ovakvim uslovima, onaj koji probija mora biti zaista vrhunski spreman da bi izdržao sav taj napor. Uz to, važno je da u ekipi ima dovoljno spremnih da se mijenjaju na čelu kolone…
Prikupljamo se na zaravni ispod padine koja vodi na vršni greben i dogovaramo dalju taktiku. Ne znamo što nas čeka gore, ali sudeći po uslovima koji vladaju ovdje, djelimično u zaklonu, vjerujemo da nas čeka pravi himalajski ambijent. Krećem prvi gore, probijajući i pokušavajući da zaobiđem krivulje i mjesta gdje bi mogao upasti u duboki snijeg koji je prekrio rastinje. Koliko god to pokušavao, nije moguće izbjeći sve zamke pa sam se nekoliko puta našao do pojasa u snijegu. Iskobeljati se iz takve situacije zahtijeva dodatni napor. Pod stijenom odakle kreće najeksponiraniji dio staze čekam Đaju i ostale. Odavde postavljamo fiksnu užad do prevoja jer snijeg nije dovoljno stabilan i lako može doći do obrušavanja. Tragovi lavina to potvrđuju, a i strehe koje vise iznad nas na grebenu opominju. Pravim štand i osiguravam Đaju koji vuče cug prema gore. Kad je uspio da napravi, kakav takav štand u snijegu, penjem ja, kačim se na štand a Đaja vuče drugi cug do strehe na grebenu. Uspijeva da je preskoči i postavi osiguranje na grebenu. Put je probijen i osiguran, sada svi možemo gore.
Na grebenu nas dočekuje, skoro pa pakao. Snažan vjetar nosi mećavu i sniježne iglice zabada u svaku poru lica. Srećom, duva u leđa, u povratku će tek biti veselo. Vjetar je prilično očistio greben od snijega, na pojedinim djelovima je čisti led, a streha prema sjevernoj strani je okitila kompletnu krestu grebena. Molim ekipu da prete prtinu i trag jer svako približavanje strehi može biti kobno. U uslovima kada imate slabu vidljivost, blizina grebena predstavlja veliki problem pa je potreban veliki oprez. Ali, uprkos svim izazovima koji su nam se našli na današnjem usponu, uspješno, u kompletnom sasatavu stižemo na najvišu tačku Hajle visoku 2403 m u 13,30h. Trebalo nam je 5,5 sati penjanja da bi u ovakvim uslovima stigli na najviši vrh masiva Hajle. Oblak zaustavlja pogled pa ne možemo da uživamo u tom segmentu planinarenja, ali svejedno, adrenalin dostiže vrhunac sa vrhuncom planine. Fotografišemo se, onako zaleđeni i „zamalterisani“ snijegom i odmah nakon toga pokušavam da pokrenem ekipu da što prije krenemo nazad. Iz minuta u minut vidljivost je sve manja tako da u povratku, grebenom preko koga vodi granica između Crne Gore i Kosova, gotovo ne vidimo jedno drugo u koloni. Pošto sam na čelu kolone imam dodatni problem da pronađem prtinu koju smo napravili u dolasku. Sve je zameteno, a kako je vidljivost na minimumu, konstatno vodim računa da se ne približim strehi. Vjetar duva ravno u lice, teško je napraviti bilo kakvu zaštitu. Ipak, uspješno stižemo na prevoj sa koga kreće spuštanje u Grope. Jedno po jedno, silazimo niz fiksno uže, Đaja ide zadnji da pokupi uže, ja ga osiguravam sa štanda ispod. Silazimo na sigurno gdje nas čeka ostatak ekipe. Ova traverza i padina su umalo, prošle godine bile kobne kada je lavina odnijela nekoliko penjača na memorijalnom usponu 10. januara, ali smo tada reagovali brzo i izvukli zatrpane. Ta slika mi je bila pred očima i ovog puta jer je snijeg bio prilično predisponiran za lavinu. Sada mogu da odahnem i ja i svi u grupi. Dalje smo silazili, svako u nekom svom ritmu, uživajući u planini bez obzira na prilično ekstremne uslove koji su vladali na Hajli. Ali, to se i očekuje u zimskim mjesecima i na ovakvim visinama a i mi nismo baš nenaviknuti na teške uslove zimskog visokogorstva. Uglavnom, zadovoljni smo ovim što nam je priredila Hajla jer je u najboljoj mjeri oponašala ono što nas eventualno može sačekati na Alpima.
Stižemo do doma, uslijedilo je skidanje mokre i zaleđene odjeće, presvlačenje, uživanje u zlatnoj tekućini a nedugo potom i u odličnom ukusu gulaša koje su Dudo i Hari spremili u Dermandolu.
U nedjelju osviće fenomenalan dan. Moćni greben Hajle blista na suncu, nigdje oblačka, Banžov se bijeli pod novim, čistim sniježnim pokrivačem. Zamišljam samo kakav je pogled jutros sa Hajle, ali i ovdje, kod doma, uz četinarsku šumu možemo da se nadišemo prirode i uživamo u njenim ljepotama. Zbog Đajinih obaveza, on, Jelena, Dražen i ja krećemo nešto ranije ostavljajući Hajlu da i dalje, onako gorda i vječna, stražari tu na granici i da svojom ljepotom pokazuje i nama smrtnima da granice u stvari ne postoje. Ne makar kad je u pitanju neponovljiva estetika prirode i energije koju možemo dobiti u njenim majčinskim njedrima. Zapisi i izvještaji ostaju i nestaju, čitaju se ili ne čitaju, ali ono što emocijom uklešemo u knjigu pamćenja i iskustva, ostaje zauvijek u našim srcima, podstičući plemenitost i pozitivne vibracije koje se ne mogu nigdje pronaći kao na planini. Zato, krenimo gore, u susret vrhovima i susret sa sobom, sa svojim željama i snovima, u susret sa dahom vječnosti i ljepote. Ako samo djelić te energije pozajmimo, na dobitku smo za čitav život. To je ono što dobijemo i osjetimo u svakom susretu sa gorama i ovdje i širom svijeta. Zato se vraćamo Hajli ali i idemo na Mon Blan, i dalje…
Milan Radović
Hajla (24-26.02.2017.)
