Memorijalni uspon posvećen Safetu Mavriću Ćaku, planinaru iz Novog Pazara koji je poginuo na Hajli 1997. godine, i ove godine je privukao veliki broj planinara iz Crne Gore i regiona. Naš klub je i ovoga puta bio brojno zastupljen, a domaćin je potvrdio reputaciju najboljeg organizatora planinarskih susreta u Crnoj Gori.
Planina: Hajla 2403 mnv;
Datum: 14.-16. 01.2011. godine;
Ekipa: Jelena Petković, Ana Mijušković, Milijana Đeković, Boris Čelebić, Marko Rešetar, Zoran Prljević, Igor Stojović (PSK Komovi) i Milan Radović.
Hajla nagrađuje ljepotom svakog posjetioca, bilo da se u njene visine otisne ljeti, bilo zimi. I ne zna se šta je ljepše. Njeno ljetnje zelenilo, izvori, šumom obrasle padine, ili njena zimska bjelina, okomite stijene i grebeni okićeni sniježnim strehama. Tek, ko nije bio na ovoj planini uskraćen je za jedinstven doživljaj.
A ne samo zbog njene ljepote, već i zbog gostoprimstva rožajskih planinara, godinama ne propuštamo najmasovniji zimski uspon u Crnoj Gori u slavu i sjećanje na novopazarskog poznatog planinara Safeta Mavrića Ćaka koji je svoj planinarski i životni put tragično okončao na ovoj planini u januaru 1997. godine.
Ekipa Visokogoraca je iz Podgorice krenula u petak oko 17 h. Na žalost, neki su morali odustati, virus ili radne obaveze su učinili svoje. Duško i Đaja, biće prilike…
U Rožajama smo sačekali beogradsku ekipu, Dragana Jaćimovića i društvo, potrpali se u kamion i stigli u katun Bandžov. U katunu nas je čekao naš prijatelj Semir i odveo do brvnare koju su nam organizatori namijenili. Tamo su nas već čekali članovi Prekornice, Sandra, Bato i Neno. Iako nas je sjutradan čekao uspon, uslijedilo je druženje u toploj brvnari do oko ponoći.
U subotu ustajemo oko 7 sati. U 8 je zakazan polazak na uspon. Za razliku od prošle godine, ovaj put je vrijeme dobro, čak i pretoplo za ovo doba godine. Duvao je južni vjetar, ali proljećni a ne januarski. Snijega je nevjerovatno malo. Sačekali smo da se poveća grupa planinara koja je krenula iz doma malo udalji, pa smo mi krenuli za njima.
U domu Grope se pridružujemo planinarima koji su noć proveli u ovom domu, i krećemo oko 10,30 prema vrhu. Naravno, i ovoga puta kao poslednji, kako bi izbjegli gužvu i kretali se ujednačenim ritmom bez velikih pauza koje su tako karakteristične za velike kolone planinara. Boris je sa tročlanom ekipom PSD Prokletije iz Plava otišao na Ahmicu.
Sa dobijanjem na visini, povećavala se i dubina snijega, ali je prtina izgledala kao magistrala koja vijuga između borova krivulja prema prevoju. Vrijeme se ubrzano mijenjalo, pa se izlazak na greben nekako poklopio sa snijegom koji je počeo da pada i mećavom koja je duvala ravno u lice. Oduvani i zaleđeni greben je zahtijevao opreznost, posebno prilikom mimoilaženja sa planinarima koji su bježali sa vrha i grebena.
Na 2403 mnv izlazimo oko 13 h. Upisijemo se u knjigu uspona, među 136 planinara koji su izašli na vrh, pravimo par fotki i odmah nazad. Mećava je pojačavala iz minuta u minut, na nekim mjestima na grebenu je premela prtinu. Marko Nikolić, koji se na dasci spustio sa Mon Blana, Elbrusa i Akonkagve i Dragan Jaćimović su zažalili što i ovog puta nisu ponijeli dasku i spustili se niz kuloar do doma Grope.
U domu su nas sačekala mjesta, pasulj sa kobasicom, a bogami i vino koje sam iznio na vrh i spustio u dom. Kao ona norveška rakija od krompira koju šalju preko ekvatora , vraćaju u zemlju i tek tada piju…
Uslijedilo je druženje u prepunom domu sa starim prijateljima, naravno i upoznavanje sa novim. U međuvremenu je pristigao i Boris sa Ahmice, pa su stvoreni svi uslovi da Visokogorci dignu atmosferu uz zvuk harmonike sarajevskog srednjevječnog ljubitelja planina. A planinara je bilo sa svih strana: iz Sarajeva, Beograda, Novog Pazara, Dubrovnika, Prištine…
Kada su vidjeli kako se Visokogorci vesele, kako Boris pjeva i kako Jelena igra, tražili su da ostanemo cijelu noć. Ali, naš smještaj je bio u Bandžovu i morali smo dole. Oko 20 h sa beogradskom ekipom krećemo nazad. Neki su iskakali iz prtine, pravili osmice, ali to je od umora, podrazumijeva se, od čega bi drugog?
Iako smo dva puta objedovali u Gropama, Zoran je i u našoj kolibi spremio kobasice koje se nisu mogle odbiti. Došli su i prijatlji iz Rožaja, donijeli agregat, zvučnike, i žurka je počela. Pridružili su nam se Jaćim, Milan i Marko, pa smo pauze između pjesama koristili za evociranje sjećanja na zajedničke akcije. Lagana planinarska priča vodila nas je i do K2, pa je Jelena zaista impresivan broj podataka i informacija mogla da začini i Jaćimovom živom riječju. I tako do 4 ujutru!
U nedelju je uslijedilo spremanje, opet kamion, kratko druženje u Rožajama i povratak kući. Bilo je ovo još jedno fenomenalno druženje sa Hajlom i sa prijateljima. Fenomenalno, zahvaljujući prije svega domaćinima koji su napravili još jedne susrete na ponos crnogorskih planinara. Feka, Anisa, Semire i ostali, svaka čast i hvala.
Milan Radović
