Nakon subotnjeg skijanja u Kolašinu, na kome je bilo više naših članova, odlučili smo da lijep nedeljni dan provedemo usponom na crnogorski „Kilimandžaro“, tj Garač. Uspon smo izvršili iz samog podnožja, od mosta na Sušici kod danilovgradske kasarne.
Datum: 30.01.2011.
Planina: Garač
Vrh: Milunova bobija, 1436 m.
Savladana visinska razlika: 1400 m.
Učesnici: Jelena Petković, Milijana Đeković, Marko Rešetar, Zoran Prljević, Aleksandar Đajić i Milan Radović.
Garač je planina središnje Crne Gore koji je svojim izgledom i činjenicom da se uzdiže direktno iz bjelopavlićke ravnice zaradio epitet „crnogorski Kilimandžaro“. Na žalost, od lijepe planine obrasle gustom bukovom šumom, česti požari su napravili planinu koju erozije pretvaraju u goli krš. Planinari najviši vrh ovog masiva najčešće penju sa jugozapadne strane iz sela Gornja Markovina. Mi smo se odlučili za najtežu varijantu, penjanje sa najniže moguće pozicije, od rijeke Sušice u Bjelopavlićkoj ravnici, sa svega tridesetak metara nadmorske visine.
Nakon kratkog pakovanja, tačno u 7 sati smo krenuli na uspon. Prečicama, presijecajući asfaltni put, za sat vremena došli smo do škole u selu Zagreda. Lijep dan je najavljivao uživanje i dobar pogled sa vrha. Uputili smo se šibljem zaraslom stazom između Malog i Velikog Garča. Usput smo sreli dva lovca koji su postavili zasjede za divlje svinje.
Kod kuće Radonjića u Dolovima smo napravili kratku pauzu za osvježenje i nastavili uspon eksponiranom stranom direktno prema grebenu. Snijega nije bilo puno, pa smo dosta brzo dobijali na visini.
Već na samom početku dugačkog grebena snijega je bilo pozamašno, propadali smo do koljena pa smo se morali često mijenjati na čelu kolone. Ali, toplo vrijeme bez daška vjetra nije odavalo sliku zimskog uspona. Komovi, Durmitor, a na jugu Orjen i Lovćen su zaustavljali naše poglede.
Česti duboki nameti, opasne škrape kojima Garač obiluje prekrivene snijegom, gubljenje visine i ponovno penjanje, činili su ovaj uspon zahtjevnim i pored nevjerovatno dobrih vremenskih prilika. Na vrh Milunova bobija uspeli smo se tačno u 11,50 h, što znači da smo u penjanju proveli nešto manje od 5 sati. Kuvano vino koje je Zoran iznio u termosu nikad mi nije bolje prijalo. Doručkovali smo, odmorili oko 40 minuta, napravili nekoliko fotografija i valjalo je krenuti nazad. Na žalost, nismo se uspjeli upisati u knjigu uspona jer je bila pokvašena i smrzla. Pokušao sam da je otvorim i uspio tačno na stranici na kojoj sam upisao svoj samostalni uspon istom rutom 30. decembra 2007. godine. Bio je to jedan od mojih treninga sa iznijetih 20 litara vode na vrh u sklopu priprema za ekspediciju na Akonkagvu. Na otvorenoj stranici je pisalo: „srećna nova 2008 godina“. Kako vrijeme brzo prolazi…
Iako smo imali prtinu, povratak nije bio nimalo lakši, jer raskvašeni snijeg je činio da smo se klizali niz padinu. Đaja je uspio da upadne u nekakvu jamu, pa je mala povreda noge bila odličan ishod njegove nepažnje.
Na početni položaj stigli smo u 16,30 h, nakon četvorosatnog spuštanja. Devet sati intezivnog planinarenja sa par vrlo kratkih pauza govori o dobroj spremnosti visokogoraca. Idemo dalje, naredni vikend po planu…
Milan Radović
