Tačno prije dvije godine smo izvele turu koju pamtimo i nakon koje smo lako dogovorili: ovo se mora ponoviti… I ponovili smo, u isto vrijeme, polovinom decembra. I opet se potvrdilo: Velika Kalica na Durmitoru je jedno od najljepših mjesta u našim planinama za uživanje u zimskim čarolijama i surovosti moćne planine. Alpinistički bivak je mjesto za poseban doživljaj planine… Ko uspije da stigne do njega u teškim sniježnim uslovima…
Datum: 11.-13. decembar 2015.
Planina: Durmitor;
Vrhovi: Terzin Bogaz 2303 m, Međed 2287 m;
Pristup: Crno jezero-Mala Kalica-Struga-Velika Kalica;
Učesnici: Igor Vujović, Ivan Femić, Aleksandar Đajić i Milan Radović;
Durmitor u svim izdanjima, na svim lokacijama i u svim godišnjim dobima i uslovima donosi jedinstvenu emociju i doživljaj koji se pamti i nosi u riznici duše do novog susreta sa njim. Nema tu mjesta patetici jer na ovoj planini nije potrebno smišljati superlative i pjesničke opise da bi se dočarala ljepota viđenog i dubina osjećanja. Jednostavno, dovoljno je reći Durmitor…
Akcija koju smo izveli polovinom decembra 2013. godine, još uvijek nam je u dobrom sjećanju. Magični trenuci opuštanja u alpinističkom bivaku u Velikoj Kalici, u zvjezdanoj noći, dok napolju atmosferu i tišinu doline okiva duboki mraz, ostali su kao poziv da se oni moraju ponoviti. Nismo realizovali ideju da se ovdje dočeka neka od novih godina, ali to ostaje kao jedan od ciljeva vezanih za Durmitor.
I opet je, dvije godine nakon, stigao sniježni planinski vikend polovinom decembra… Nismo imali dilemu kako ga provesti. Velika Kalica, alpska dolina u srcu Durmitora, alpinistički bivak na skoro 2000 metara i okolni vrhovi, u ovakvim uslovima, donose doživljaj koji se ne zaboravlja. I mi, koji svakog vikenda doživljavamo nove dimenzije stijena, dolina, vrhova, uvijek i iznova ovo mjesto doživimo na poseban način. Čarobna dolina zove…
Iako se radna sedmica odužila i obaveze stigle pojedine članove ekipe i u petak veče, nismo htjeli propustiti priliku i dogovor da se krene u petak nakon završenih obaveza, kad god to bilo. Tako se okupljamo na dogovorenom mjestu u Podgorici tek oko 21 h, Fema, Đaja, ja i Igor koji nam se pridružio na našim planinama poslije više godina odsustva iz Crne Gore. Penjali smo zajedno Mon Blan i ostale alpske vrhove, ali Durmitor je posebna priča.
Na rampu kod Crnog jezera stižemo nešto poslije 23 sata i startujemo pola sata prije ponoći, pri temperaturi devet ispod nule. Natovareni prilično velikim teretom, jer tu su zalihe vina, piva, hrane, ali i briketa za nalaganje peći u bivaku, budući da vjerovatno nema drva, ledenom pistom do jezera zagrijavamo se za napor koji nas očekuje. Svjesni smo ga, ali niko ne razmišlja o tome. Razmišljamo o momentu kada ćemo se raskomotiti u toplom bivaku, ispržiti slaninu i kobasicu i natočiti ljekoviti Vranac…
Uz šumu, iznad Crnog jezera, snijega je desetak centimetara. Postoji neka prtina tako da ne moramo prtiti. Ponadali smo se da vodi do bivaka, ali, to je bila uzaludna nada. No, zadovoljni smo što smo prtinu imali do pola staze. Neko je, izgleda, poslednjih dana probao uspon na Mali Međed. Izlazimo u Malu Kalicu u kojoj se završava prtina, pa tu počinje novi izazov: kroz bor krivulj pronaći stazu u sve dubljem snijegu koja vodi na traverzu padina Međeda i dalje prema vrhu Velike kalice, odnosno do Debelog nameta gdje je smješten alpinistički bivak. Nema mjesečine pa nemamo neki značajniji pregled terena. Više se krećemo po osjećaju i iskustvu nego što znamo kuda ide staza. Nedovoljno zaleđena površina snijega koja ne uspijeva da nas zadrži nego propadamo sa zadrškom, čini napredovanje pod teškim rancima, sve težim. Iscrpljeni smo, sa visinom postaje sve hladnije, skala minusa je pala najmanje na petnaest, ali nema nervoze. Čudno je kako ovaj umor godi i kako odnosi negativnu energiju, stresove i nervozu nataloženu tokom radne nedelje. Planina je najbolji terapeut, a fizički napor savladavanja njenih padina je slatki napor koji predstavlja put do katarze zvane pogled sa planinaskog vrha. Eh kada bi to znao veći broj ljudi… No, biti planinar je zaista privilegija koja se zaslužuje…
Na prevoju Struga postaje još hladnije. Ulazimo u Veliku Kalicu ali iz iskustva znamo da sad slijedi najteži dio noćašnjeg druženja sa planinom. Prtine više nema, teško je u mrkloj noći pronaći pravu traverzu a snijeg je sve teži. Par koraka površicom, pa ponovo duboko propadanje. Padine Međeda su sve strmije, pronalazimo prolaze ispod stijena i nadamo se da smo na dobrom pravcu…
Sati su prolazili u borbi sa teškim uslovima, u jednom momentu shvatamo da smo promašili i da smo se popeli previše prema Terzinom Bogazu. Obaramo niz strminu i ubrzo ispred sebe vidimo brežuljak i bivak na njemu. Konačno! 4 sata je ujutru, konačno smo stigli na odredište, konačno ćemo skinuti teret sa ramena i konačno ćemo uživati.. Mada, u planini je sve uživanje pa i ovaj teški pristup jer, sve je to dio planinarenja i emocije koju doživimo samo na ovakvim mjestima koja su daleko od, naizgled komfornih ali duboko antiživotnih momenata u „normalnim“ prilikama svakodnevnog bitisanja…
Đaja brzo raspiruje vatru u našem ognjištu, peći koju je naš klub izradio i postavio kako bi boravak u ovom objektu u zimskim uslovima bio prijatniji. Po jedna rakija, neko i pivo, tek moralo se proslaviti. Biti ovdje ispod moćnih stijena Savinog kuka i Šljemena sa jedne strane i prekrasnih vrhova Terzinog Bogaza i Međeda sa druge, u uslovima kada Durmitor liči na najsurovije predjele Alpa, privilegija je nas četvorice i zato smo posebno srećni. Ja odmah odlazim u vreću, tijelo je zaslužilo par sati odmora, Fema takođe, dok su Igor i Đaja sačekali durmitorsku zoru uz vino…
Terzin Bogaz
Oko 10 sati se budimo, ne možemo reći potpuno odmorni ali značajno oporavljeni. Nešto smo bacili u kljun i krenuli… Cilj je Terzin Bogaz, najbliža destinacija bivaku. Brzo napredujemo uz padinu, iako je snijeg prilično težak i propada se. Sa dobijanjem na visini, snijega je sve manje, a dolaskom na greben sa Male Previje vidimo da ga na grebenu uopšte i nema. Prilazeći vrhu uživamo u još jednoj slici koju samo Durmitor pruža: stado divokoza rasuto po stijenama i padinama vrha pretrčavalo je sa jedne na drugu stranu dok je na stijeni dežurao divojarac i pratio planinarsku četvorku koja se uputila prema njima. Crna keruša koja je za nama izašla sa Crnog jezera i prespavala u bivaku sada se zabavljala po golim padinama i grebenima Terzinog bogaza jureći divokoze koje su bile na svom terenu pa tako i nedostupne keruši koja je mogla samo da obigrava ispod stijena i ispituje svoj lovački instikt.
Đaja je otišao desno, uvalio se u stijenu koja pada prema Velikoj Previji, iako sam mu sugerisao da je lakše ići grebenom na koji smo izašli nas trojica. Na kraju, na vrh smo stigli u isto vrijeme, ali Đaja znatno težim i opasnijim pristupom kroz mix stijene i leda. Bilo je oko 4 sata kada smo stupili na vrh visok 2303 metra. Pogled na moćne durmitorske visove je očaravajući, posebno na najviši Bobotov kuk iznad koga su špartali avioni ostavljajući za sobom bijele staze. Decembarski dani su kratki i morali smo odmah dolje. Nije baš prijatno u koncu dana biti na ovoj visini…
U silasku, na jednom mjestu Igor propada u škrapu prekrivenu snijegom uz bolni uzvik i grč na licu. Istu sudbinu doživljava i Đaja samo pola metra dalje, praktično u istom stjenovitom procijepu. On je pri tom udario u stijenu koljenom i, ispostaviće se kasnije, zaradio ozbiljnu povredu… Nekako smo se spustili do bivaka gdje je, do kasno u noć uslijedila „žurka“. Obilje hrane i pića je uslovilo dobro raspoloženje, laganu planinarsku priču i mnogo sjećanja na zgode i nezgode na našim planinarskim stazama…
Međed
Ni nedjeljno jutro nijesmo žurili, lagano, nakon Đajinog doručka krećemo prema Međedu. Ovog puta nas trojica, Đaja ostaje u bivaku, koljeno je nateklo i jako ga boli tako da ostaje veliki problem kako će se uopšte spustiti do Žabljaka. Koristimo prtinu od prethodnog dana negdje do polovine uspona prema Maloj Previji a onda se odvajamo desno i traverziramo ljetnjim pravcem polako se dižući prema Velikoj Previji. Brzo stižemo do sajli koje vode kroz stijenu na vršni greben Međeda. Prelaz na sledeći vrh u masivu je bio prilično zahtjevan jer je mix leda i stijene činio svaki korak nesigurnim i opasnim. A onda je uslijedio najzahtjevniji dio koji ne bi savladali da nismo ponijeli uže. Ljetnjom stazom kroz stijenu se nije moglo zbog sniježne strehe i leda pa smo fiksirali uže samim uskim stjenovitim grebenom sa koga je uslijedilo spuštanje par metara u stijeni a potom izlazak zasniježenom eksponiranom padinom na Veliki Međed visok 2287 metara. Bilo je nešto iza 13 časova, i moglo je otpočeti kratkotrajno uživanje u pogledu sa vrha, prije nego okrenemo novu stranicu avanture zvanu povratak…
Ipak, povratak je ispao nešto lakšim nego što smo očekivali. Stjenovitu barijeru, najzahtjevniji dio kompletno teškog grebena prešli smo relativno brzo, ukačivši se u uže koje smo fiksirali prilikom prelaska na sam vrh. Potom sam sa štanda na zapadnoj strani grebena osiguravao Femu koji se ukačio u uže i tako zadnji prešao jako nezgodni i uski greben od nekih dvadesetak metara, čime smo pokupili uže sa grebena. Sve je prošlo u najboljem redu, bilo je tu i adrenalina i pravih tehničkih detalja pa smo malo testirali snalažljivost i korišćenje opreme za osiguranje…
Spustili smo se do bivaka gdje nas je čekao Đaja sa pripremljenom klopom. Konstatujemo da će ovo biti prva tura na kojoj će nam ostati pića i vraćaćemo ga nazad. Eto, i to je moguće… Đaja, sa natečenim koljenom kreće ranije, utripovao je da će mu biti potrebno mnogo više vremena za povratak od nas, na kraju je ispalo da ga nismo uspjeli stići…
Ubrzo smo i mi krenuli, prethodno dovodeći u red bivak i ostavljajući ga u stanju da se mogu i budući posjetioci prijatno osjećati u njemu. Pri tome smo ostaviti i pola džaka briketa pa će taj neko moći i da se grije neko vrijeme… Niz Veliku Kalicu vidimo da, pri dolasku, iako je bila noć, nismo puno promašili traverzu kojom ide ljetnja staza do bivaka. Par detalja i završni dio, ali to je minimalno uzimajući u obzir da je pod čeonim lampama teško vidjeti razliku u 5-6 metara prečnika…
U smiraj nedeljnog decembarskog dana stižemo na Crno jezero i parking kod rampe na kojem nas je čekalo auto. Bio je ovo još jedan nezaboravan visokogorski vikend koji najavljuje tradiciju: polovinom decembra u alpinističkom bivaku. Svi smo ponijeli novo iskustvo i novu magiju kao dio ukupne priče koja traje i nastavlja se. Posebnu emociju, siguran sam, nosi Igor kojem je ovo bio prvi susret sa crnogorskim planinama nakon toliko godina… A biće ih još, jer planine su dio nas, planine su u nama i mi smo dio planina i mi smo sa njima…
Do nove priče, ostajte zdravo i VEDRO.
Milan Radović
Durmitor, 11.-13.12.2015.
