I još jednom, i ko zna po koji put: Oj visoki Durmitore, svih planina direktore! Možda nije korektno, posebno od nas planinara, izdvajati bilo koju planinu, jer svaka je lijepa, jedinstvena, čarobna, ali neka mi bude oprošteno što Durmitor osobujem.
Planina: Durmitor;
Vrhovi: Bandijerna 2409 m, Terzin Bogaz 2303 m;
Datum: 12.-14.11.2010.
Učesnici: Boris Čelebić, Aleksandar Đajić, Igor Stojović, Jelena Petković, Milijana Đeković, Marko Rešetar i Milan Radović.
Elem, što zbog posla, što zbog drugih obaveza, u petak 12. novembra krećemo kasno prema Durmitoru. Jesenji mrak je već odavno pao na brda i doline, ali to nam ne smeta da iskoristimo dobro vrijeme, hladnu ali vedru noć za još jedno druženje u srcu planine-ljepotice. Visokogorci and Co, kreću u dvije grupe. U 17 h ekipa u sastavu: Boris, Jelena Stojo i Marko, a u 19 h Đaja, Milijana i moja malenkost. Auta parkiramo kod vojnog odmarališta i pod teškim rancima u 22,10 h krećemo u planinu. Cilj: Velika Kalica i alpinisticki bivak. Prva grupa je na putu i posredstvom mobilnog telefona (važne sprave u planini) izvještavaju nas o zaleđenom snijegu na padini Kalice koja se ne može preći bez dereza. Iako sam prije kretanja upozorio članove ekipe da ponesu ovu zlatnu alatku zimskog planinarenja, to nisu ozbiljno shvatili, i sad taj dio prelaze satima, spuštajući se u samu dolinu, u masivne kamene gromade koje je teško savladati pod škrtom svjetlošću čeonih lampi. Ali, ipak, sigurnije nego traverzirati zaleđenom strmom sjevernom padinom Kalice. Zbog svega toga, uključujući i težinu ranaca, mi iz druge grupe stižemo u bivak nešto poslije 2 sata iza ponoći!
A tu noć, iako umorni, uz vino i razna planinarska sjećanja, družimo se do 5 ujutru! A onda kratko spavanje u renoviranom bivaku (pozdrav za prijatelje iz AOB-a i OCP-a), i uživanje u srcu Durmitora, uz doručak i planove za uspon. A lako je bilo isplanirati, obzirom na situaciju na planini. Oni bez dereza, a to su svi osim mene, ostaju da čekaju sunce koje će omekšati zaleđeni prvi ovogodišnji snijeg, i nakon toga krenuti na uspon na Terzin Bogaz. Ja ne čekam, već dereze na noge, i u 10 h pravac Mala Previja, pa dalje u dolinu ispod masiva Šljemena prema Miloševom toku i Trojnom prevoju. Iako je debljina snijega tek desetak cm, zaleđen je pa dereze drže dobro, mada bi mi i cepin dobrodošao. Ali on je ostao u autu na Žabljaku…
Dan je idealan, toplo je, bez vjetra, bez oblačka, sa čistom atmosferom koja obećava dobar pogled. Nemam fotoaparat, ali mobilnim telefonom pravim klip durmitorskog masiva koji okružuje ovu dolinu. Kroz lavirint stjenovitih gromada, žljebova, škripova, sipara i dubokih procjepa pronalazim stazu do snijegom okovane sjeverne padine Bandijerne. Traverziram, lagano se penjući do staze koja vodi od Trojnog prevoja prema vrhu. Uživam u tišini Durmitora koju remeti, s vremena na vrijeme, obrušavanje kamenja u masivu Šljemena. Nije planinarski, ali mi stvarno godi činjenica da penjem sam. Tačno u 12,30 h izlazim na vrh Bandijerne, na visinu od 2409 m. Bandijerna je najzapadniji vrh u velikom masivu koji počinje Savinim kukom, nastavlja Šljemenima a završava se ovim vrhom. Toliko puta sam bio na durmitorskim vrhovima u svim godišnjim dobima, ali ne pamtim ljepši pogled. Valjda su prethodne velike padavine oprale atmosferu, tek sve crnogorske planine su kao na dlanu. Vitlovi u masivu Bioča izgledaju kao na dohvat ruke. Moćni Bobotov kuk i Bezimeni vrh su okovani zaleđenim bijelim pokrivačem i izgledaju impresivno. Ljepotom se nebi postidjeli pred alpskim gorostasima. Duboko u dolini, u katunu Lokvice, presijava se jezerce, čini mi se da je veće nego ikad. Ne znam gdje prije da gledam, da li da urlam ili samo da ćutim, ćutim i uživam. Odlučujem se za ovo drugo, prethodno napravivši video klip u kojem sam sebi dajem izjavu.
Terzin Bogaz
Nedugo potom, na grebenu iznad Male Previje prema Terzinom Bogazu vidim tri člana ekipe koji se penju na ovaj durmitorski vrh između dvije centralne doline, Velike Kalice i Lokvica. To su Igor, Boris i Jelena. Iako bez dereza, koriste činjenicu da je sunce omekšalo snijeg, a i greben je, manje više kopan pa lagano napreduju prema vrhu.
Pošto me čeka naporan silazak, krećem nazad, iako bih najradije uživao satima i čekao zalazak sunca na ovom vrhu. Pošto je sjeverna strana ostala u zasjenčenom dijelu, snijeg je i dalje dovoljno tvrd da dereze dobro „rade“. Opet kroz lavirint, opet usekavanja u stijene, preskakanja dubokih žljebova… Negdje u sredini doline vidim divokozu na sedamdesetak metara udaljenosti. Mirno stoji i posmatra me. Iako sam kao nezvani gost ušao u njenu teritoriju, osjeća da sam došao da uživam u Durmitoru, i da joj ne prijeti opasnost. Nastavljam. I opet Previja. Za to vrijeme troje drugara je nestalo sa grebena, već uživaju u toplini bivaka. Prije izlaska na Previju, kreće nekakav vjetar. Na Previji već piči žestoko. Nabijam kapu i kapuljaču i krećem na Terzin Bogaz. U 14,20 sam na vrhu visokom 2303 m. Vjetar ne dozvoljava zadržavanje, pa odmah krećem nazad.
Uživanje u bivaku
U bivaku iznenađenje: Đaja i Marko su otišli na Žabljak po „logistiku“. Vraćaju se u sami suton, sa rančevima punim piva i vina. Šta je bilo dalje, suvišno je naglašavati. Vjetar je fijukao durmitorsku sonatu, a mi smo pili rujno vino, rujno vino pili u potaji…
Nedelja, vedro, Šljeme podsjeća na Alpe, čini mi se da sam negdje u dolini Vrata i gledam sjevernu stijenu Triglava ili masiv Škrlatice i Dolkove špice… Ali vjetar je toliko jak da donosimo odluku: danas nema odlaska na Savin kuk, nego lagano pakovanje pa pravac civilizacija. Crno jezero je nadošlo kao nikad do sad, voda je prekrila i stazu za šetnju pored jezera, pa se sa teškim rancima probijamo kroz četinare do restorana. Na Žabljaku kupujemo „sledovanje“ pa ostatak dana provodimo družeći se uz vatricu, roštilj i pivo na livadi pored puta u blizini Stožine. Taman smo na „špici“ okrenuli po jedno parče, kad evo ti ga nekakav civil, kaže da je iz Nacionalnog parka i pita znamo li da je zabranjeno loženje vatre? Naravno da znamo, ali mu kažemo da smo planinari (mada to i zna jer nas je prepoznao) i da mi nismo kamperi koji unište smećem sve gdje se pojave. Ovu epizodu ne bih pominjao da nije rekao: „Ugasite vatru, sad će da prođe direktor (nije rekao koji, mada smo predpostavili), IMAMO NEKI LOV!?“ Ne možemo da vjerujemo, zabranjena je vatra a lov dozvoljen. Nije prošlo puno, putem prođoše dva džipa, crni sa službenim tablicama i bijeli civilnih tablica. E pa da sam siguran ( ma da je očigledno) da su oni ti koji „imaju neki lov“ javno bi objavio tablice ovog službenog džipa. Čemu služi Nacionalni park, zašto prima platu direktor Nacionalnog parka, šta radi ministar turizma, ministar poljopivrede, ako usred nacionalnog parka neko lovi divokoze, neko drugi probija put i nemilice krči šumu? Uh, kako bi ih doveo u red da mi je malo vlasti…
Kad smo se „podnapili rujnog vina“ (čitaj piva) završili smo durmitorsku odiseju, i krenuli kućama, jedni preko Plužina, drugi preko Šavnika.
Milan Radović
