Evropsko“ radno vrijeme i nije baš povoljno za nas koji petkom poslije posla bježimo u planine… Ali, šta da se radi. Prednost je velika što su nam planine na dohvat ruke i stižemo do svake za par sati vožnje. Uslijedio je nezaboravni vikend na Durmitoru, prepun zadovoljstva, opasnosti i uspona koji ostaju u sjećanju za cijeli život!
Planina: Durmitor
Vrh: Bobotov kuk 2523 m,
Lučin vrh 2396 m,
Minin bogaz 2387 m,
Veliki Štuoc 2104 m;
Datum:30.04.-02.05.2010.
Učesnici: Aleksandar Đajić, Boris Čelebić, Milan Radović, Vesko Čović, Tanja Pavličić, Duško Bošković i Dragan Bulatović.
Praznik rada na Durmitoru
U petak, 30. aprila oko 17,30 h krećemo put Durmitora. Već tradicionalno, praznik rada dočekujemo u srcu najljepše planine na svijetu. Iz Podgorice krećemo Boris, Đaja, Vesko Čović i ja rutom preko Semolja i Boana, a iz Kolašina preko Mojkovca, Dragan, Tanja i Duško Bošković. „Oj visoki Durmitore, svih planina direktore“-pjevalo se nekad u vrijeme kad nije bilo puno direktora. E, sa tim direktorom drugujemo godinama, gotovo da i ne znam koliko puta sam bio na njegovom vrhu, Bobotovom kuku bilo ljeti, bilo zimi. Od svih silnih uspona, još uvijek mi je u svježem sjećanju onaj kad sam ga ispenjao sa Bojanom Boškovićem u januaru, po ogromnom snijegu, sa jednim cepinom i bez osiguranja!
Već je pao mrak kad sa parkinga pored rampe, pod čeonim lampama krećemo prema Lokvicama. Ne znamo da li nekoga ima u planinarskom bivaku i kolibi katuna Lokvice pa nosimo šatore uz ostalu opremu za planinarenje u sniježnim uslovima. Dragan je zaboravio uže, tako da nam predstoji još jedno savladavanje opasne dionice na Bobotu bez osiguranja.
U Lokvice stižemo petnaest minuta prije ponoći. Bivak prazan, za divno čudo, prethodnih godina je za prvomajske praznike na Durmitoru boravilo mnogo planinara iz regiona. Odmah se bacamo u vreće, jer treba ustati oko pola četiri. Tako i biva. U 4 h krećemo sa derezama na cipelama. Iako je noć topla, toliko da rukavice nijesu potrebne, snijeg je prilično tvrd i dobar za hodanje, pa brzo napredujemo. Čini se da je snijega manje nego prethodnih godina u ovo doba, ali ga ima prilično. Svitanje nas nalazi negdje na ulazu u Valoviti do. Mislim da nema ljepšeg svitanja od ovog u srcu planine, na visini od preko 2000 metara, kad crvenilo na istoku gasi zvijezde na nebu i najavljuje vedar dan i pogled stotine kilometara unaokolo.
Uspon za pamćenje
Da ne bi previše gubili visinu, ne spuštamo se u dno Valovitog dola, već traverziramo padinama Rbatine. U jednom momentu, na naše iznenađenje, neko izviruje sa zaravni okruženoj smrekama. Čuo našu priču, probudio se i javlja se odozgo. Prilazimo gore. Iz malog alpinističkog šatora viri čupava glava našeg prijatelja, sarajevskog planinara Damira Smajića. Nije ni ovog puta iznevjerio Durmitor. I on tradicionalno, već godinama za ovaj dan dolazi na ovu planinu. Ovog puta je došao sam, na turno skijama obilazi durmitorske doline i vrhove. Juče je iz Ališnice prešao u Valoviti do gdje je zanoćio. Planira da penje Rbatinu, Oblu Glavu i Minin bogaz.
Mi nastavljamo kroz Valoviti do prema padini koja vodi na Veliku previju između Bobota i Lučinog vrha. Sunce već izašlo, pa i snijeg na padini postaje sve mekaniji. Zbog velike strehe na previji, na nju izlazimo skroz desno uz samu stijenu Bobotovog kuka. Na previji odustaje Vesko jer nema dereze, mi nastavljamo. Odlučujemo da ne idemo na Škrčki pogled, već da pokušamo uspon uz jedan kuloar koji ide posred južne stijene Bobota. Nekoliko prvih metara prolazimo jer je snijeg dobar, a onda nastaju problemi. Snijega nema, samo mix led i stijena. Odustaju Tanja i Duško jer nemaju adekvatne dereze koje mogu izdržati težinu, ponekad na samo dva prednja zuba. Otpenjavaju nazad, mi nastavljamo, bolje reći statiramo pokušavajući da riješimo jedan po jedan problem. Iznad je Dragan koji cepinom u ledu pokušava da napravi kakve takve stopnike, ispod ja trpim udare komada leda koji se odvaljuju pod udarima cepina. Pribio se uz stijenu, a po kacigi lupaju komadi leda. Ispod mene Boris i Đaja, bez kacige ali u nešto boljem položaju jer ne pada direktno na njih. Desnom rukom našao neki hvat u stijeni, lijevom zabio vrh cepina u led i čekam da Dragan savlada vertikalu od dva-tri metra.
Jedan veliki komad leda mi pade na podlakticu lijeve ruke, toliko jako da mi se učinje da mi slomi ruku. Ne puštam cepin jer bi to značilo pad niz stijenu od dvadesetak metara! Srećeom, ruka je ostala čitava, ali bol je jak. Mic, po mic, nekako izađosmo iz kuloara i nađosmo se na sniježnoj polici ispod gornje stijene koja se sa vrha vertikalno spušta do ovog mjesta. Idemo lijevo i navezujemo se na ljetnju varijentu staze uz padinu iznad Škrke. Opet mix, snijega gotovo da i nema, led je takav da dereze ne pomažu. Škripe čelični zubi dereza po ledu i stijeni, uz veliku koncentraciju snimamo svaki hvat, svaki korak. Dragan nailazi na jedan bolt u stijeni, tu navezuje nekoliko prusika kako bi što bezbjednije savladali najopasniji detalj završnog uspona. Boris i Đaja pokušavaju lijevo i ulaze u još veći problem. Stijena je toliko nezgodna da je gotovo nemoguće pronaći neku pukotinu za oslonac vrhovima dereza. Đaja zajašio stijenu, kao pauk se drži rukama, sa dupetom nad ambisom stotine metara iznad Škrke. Dragan uspijeva da se domogne grebena sa desne strane, dobacuje mi prusik pa i ja uz povjerenje u cepin koji tek vrhom zabijam u led, dolazim na sigurno na sniježni kuloar od nekoliko metara koji vodi na vrh. Boris predlaže da se vratimo jer ne zna da smo pod samim vrhom, Dragan kaže: ja sam već na vrhu!
Prvo Boris, potom i Đaja, ipak, savlađuju ovaj detalj u koji su se nepotrebno usekali i u nekoliko koraka iskaču na malu površ Bobotovog kuka! Nikom nije do čestitanja, mislimo samo kako ćemo nazad. Boris uspijeva da napravi jednu fotografiju na vrhu, od brige za povratak ne pada nam na pamet da izvadimo zastavu kluba i slikamo se sa njom. Pokušavam da otvorim kutiju sa upisnom knjigom i pečatom, ali ne ide, poklopac zaledio. Pomoću cepina pravim polugu, ali umjesto da se kutija otvori, izčupa se iz svog ležišta a poklopac osta na svom mjestu. Odustajem, i odmah krećemo nazad. Prvih par metara niz onaj sniježni jezik, niz sniježnu kapu Bobota, propadamo pozamašno. Ali, to je samo par metara. Onda ulazimo u one detalje koje smo jedva savladali pri usponu. Ov strana je kompletna u sjenci tako da je snijeg (ono malo što ga ima) čvrst i zaleđen.
Pomoću prusika savlađujemo par metara spusta niz stijenu i krećemo u sniježni kuloar. Odlučujemo da se spuštamo niz njega prema Škrki, pa da traverziramo ispod stijena prema Škrčkom pogledu kuda ide ljetnja staza, kako bi izbjegli onaj kuloar u južnoj stijeni jer se nemoguće tuda spustiti. Boris prvi otpenjava, praveći stopnike u kuloaru. Nama ostalima je lakše, ali ne i sigurnije, obzirom da je snijeg dosta tanak, mada dobro drži. Kad smo se spustili tridesetak metara, Boris kreće da traverzira, naravno stalno priljubljen uz stijenu i zaleđenu padinu. Jedna previsna stijena širine 1,5 metar potpuno odbija od sebe i vrlo je teško preći. Odlučujemo da se vratimo nazad u kuloar, otpenjemo još par metara i nastavimo traverzirati ispod putanje kojom je krenuo Boris. Dragan pronalazi ulaz, sa dosta dobrim prelazom iz stijene u zaleđeni snijeg pa ga pratimo. Za to vrijeme Boris rešava svoj problem i već je na Škrčkom pogledu na sigurnom. Mi priječamo nekoliko metara, izbjegavamo onu previsnu stijenu i ponovo se penjemo na Borisove stope i tako izlazimo iz dijela u kome nije dozvoljeno napraviti najmanju grešku. Grebenom silazimo na prevoj prema vrhu Đevojka, pa priječamo osunčanu padinu i spuštamo se na previju đe nas čeka ostatak zabrinute ekipe. Tanja drži predavanje, mi ćutimo i uživamo u suncu na Velikoj previji. Definitivno, Bobot se ne smije peti u sniježnim uslovima bez užeta, bez osiguravanja. Na tom dijelu uspona je bilo nekoliko nesreća, ali se niko još nije „sjetio“ da ga osigura sajlama i klinovima. Ni ljetnji uspon na Bobotov kuk nije naivan, kamo li po ledu i snijegu.
Idemo dalje…
Đaja, Boris i ja ostajemo još neko vrijeme doručkujući, razgledajući okolne vrhove, ostatak ekipe odlazi prema Lokvicama. Boris penje obližnji Lučin vrh, nas dvojica ga čekamo. Spuštajući se prema Valovitom dolu, odlučujemo da traverziramo prema stijeni Mininog bogaza i da penjemo ovaj prelijepi vrh uz kuloar nagiba do 60 stepeni, kojim smo ga Bojan i ja popeli prije 5 godina. Kuloar odličan, zaleđen, u sjenci, smjenjujemo se na čelu, nije lako praviti stopnike u tvrdom snijegu, kulora dugog oko 150 metara. Na vrhu kulora prelazimo na južnu, osunčanu stranu Mininog bogaza, spuštamo se nekih 50-tak metara, traverziramo, pa novim kulorom izlazimo na greben koji vodi na vrh sa kojeg se pruža najljepši pogled na Bobotov kuk, na greben Šljemena, Bandijerne, na Međed i Terzin bogaz, na Rbatinu i Oblu glavu, na Sedlenu gredu i ostale vrhove Durmitora. Na zapadu dominira Veliki Vitao, masiv Bioča i Volujaka, Maglić. Na jugoistoku prepoznajemo vrhove Moračkih planina, Sinjajevine, u pozadini Komove i Kučke planine. Crna Gora kao na dlanu. Nakon petnaestak minuta na vrh izlazi i Damir, pa fotografišemo jedni druge. Ovog puta ne zaboravljamo zastavu Visokogoraca.
Oko 15 h, nakon 11 sati provedenih u penjanju na vrhove Durmitora, dolazimo u bazu na Lokvice. Dragan i Duško odlaze za Žabljak. Ložimo vatru u šporetu kolibe, Đaja improvizuje i sprema riblju paštetu koju mažemo na hleb ugrijan na ploči starog „bosanca“ Pred noć stiže i Damir, penjao je i Bandijernu i spustio se skijama sa ovog vrha. Uz vatru, malo vina, travaricu sa Pelješca, planinarsku priču, poneki šlager i poneku sevdalinku tonemo u san durmitorske prvomajske noći.
U nedelju, nakon dobro prospavane vjetrovite noći, nakon doručka spuštamo se na Žabljak. Ladimo noge u Crnom jezeru, čini mi se cijela se Podgorica preselila ovdje, pa bježimo dalje u šumu. Dok se pakujemo u auto prilazi nam stari (po stažu, ne godinama) nikšićki planinar, član GSS, čovjek koji je 55 puta bio na Bobotovom kuku. Komentarišemo situaciju u crnogorskom planinarstvu, zajedno konstatujemo promašaje onih koji vode savez, koji odlučuju, koji mjere nekim mjerama izvan planinarstva i sporta. Ali to je već druga priča, priča „o nama i njima“ kako sam to jednom napisao u dnevnoj štampi ili priča o nekima koji nešto rade u planinarstvu ili penju ne zbog sebe nego „zbog njih“, kako to napisa neki dan neki smiješni lik na nekom forumu, i nama drugima koji to rade iz ljubavi, iz zadovoljstva bez želje da se takmičimo sa bilo kim…
Idemo prema Maloj Crnoj Gori, pa sa prevoja penjemo Veliki Štuoc sa kojeg se pruža prekrasan pogled na Pivsku planinu i masiv Bioča i Volujaka iza. Dan bi bio nepotpun da nismo otišli na Ćurevac i uživali u pogledu na najdublji dio kanjona Tare…
Oj visoki Durmitore, svih planina direktore…
Milan Radović
