Kako bi meteorolozi rekli „hladni front je zahvatio područje Balkana…“ Nije nas to spriječilo da vikend provedemo na Durmitoru u, zaista, ekstremnim uslovima i odradimo ranije planiranu turu dogovorenu sa našim prijateljima iz Banja Luke, sa Pala i Trebinja.
Datum: 13.-15.01.2012.
Planina: Durmitor;
Vrh: Bandijarna 2409 mnv;
Učesnici: Visokogorci: Marko Rešetar, Boris Čelebić, Milan Radović, prijatelji iz PAK Summit Banja Luka, PD Javorina Pale, PD Vučji zub Trebinje; U subotu su nam se priključili Aleksandar Đajić i Ivan Femić;
Petak, trinaesti, ne baš dobar datum za aktivnosti rekli bi neki. Nama, naravno, je svaki datum u svako doba godine dobar, još ako je vikend… Dočekuje nas snijegom zavijani Žabljak, ali sa prilično dobro očišćenim putem i ulicama. Na rampi prema Crnom jezeru se prepakivamo i sa teškim rancima krećemo prema Lokvicama u 20,10 h. Rijetki večernji šetači začuđeno gledaju trojicu natovarenih planinara. Krećemo prtinom prema Mlinskom potoku, a kroz šumu debljina sniježnog pokrivača se konstantno povećava. Srećom, Banjalučani koji su stigli na Lokvice danas popodne su ostavili dobru prtinu. Nakon sat vremena hoda dobijam poziv od Igora Škera iz PD „Vučji zub“, interesuje se gdje smo. Njegova ekipa se polako sprema da krene od Crnog jezera. Da se javio sat, dva prije, sačekali bi ih da zajedno idemo.
Na izlasku iz šume pojačava vjetar koji nosi suvi, prašnasti snijeg i stvara jaku mećavu. U zadnjem dijelu staze, vjetar je zameo prtinu pa se mijenjamo na čelu svakih tridesetak koraka. Prilično umorni i promrzli stižemo u Lokvice u 23,10 h. U bivaku se pozdravljamo sa našim prijateljima iz banjalučkog PAK „Summit“. U skloništu ima tri slobodna mjesta ali su ostavljena za Trebinjce. Na ovakvoj mećevi gotovo je nemoguće raširiti šator pa odlučujemo da se ubacimo u kolibu lokalnog stočara koji izdiže u ljetnjim mjesecima ovdje. Koliba je šuplja na sve strane, puna snijega, ali nema nam druge nego da tu prespavamo. Čistimo snijeg sa drvenih palača, prostiremo podmetače i zavlačimo se u vreće.
Napolju urla vjetar, pojačava kako odmiče noć, mi spavamo i nespavamo, drhtimo od zime iako imamo vreće za ekstremne uslove. U jednom momentu čujem glasove ispred kolibe. Neko viče „ evo ih štapovi, neko je u kolibi…“ Palim čeonu lampu, po nama snijeg, vreće zamrzle kao da spavamo u zamrzivaču. Pridižem se da otvorim vrata, ulaze Trebinjci kao da su se ovog momenta spustili sa nekog himalajskog vrha. Gledam na sat, 4 h! Pitam ih gdje su bili do sad, Igor odgovara da su promašili katun i da su lutali zavijanim durmitorskim prostranstvom sve do sad. Upućujem ih u sklonište kod Banjalučana, a Srđanu oslobađamo jedno mjesto kod nas. Čekamo jutro u polusnu na dubokom zamrzavanju.
Ustajemo tek oko 9 h, ukočenih zglobova. Tek sad vidimo u čemu je problem pa smo zavijani snijegom usred kolbe. Iznad vrata je mali prozor na kome nema stakla, a kako je cijelu noć duvao istočni vjetar, kroz taj prozor je ubacivao snijeg kao da se radi o nekom topu za pravljenje snijega na ski stazama. Napolju je mećava malo smanjila intezitet, ali i dalje duva i uslovi za uspon su užasno teški. Temperatura -18, indeks rashlađivanja, ne smijem ni da pomislim.
Mladen Lukić, vodič ekipe iz Republike Srpske predlaže da krenemo na Bobotov kuk, ja predlažem Bandijernu jer je kasno za uspon na najviši durmitorski vrh, posebno u ovakvim uslovima. Trebinjci, koji su noćas hodali 6 sati odlučuju da se vrate na Žabljak, oni su bonus za planinarenje za ovaj vikend iscrpili. Noćas su pratili stazu sve do uvale koja vodi u katun, a onda su, kako je bila mećava i zavijana prtina promašili bivak u bukvalno 20 metara. Nastavili su, spustili se prema jezercu i nastavili dalje.
Mi, nakon konsultacija sa ekipom, odlučujemo da krenemo na Bandijernu. Kreće nas osam, neki ostaju u kampu. Kako je snijeg loš za hodanje, odlučujemo da ne traverziramo padinom Međeda i Terzinog bogaza, već se spuštamo direktno na jezerce u Lokvicama i krećemo dolinom prema Bandijerni koja se u mećavi jedva nazire. Smjenjujemo se na čelu kolone Boris, Marko i ja, malo kasnije nam se pridružuje i Mladen. Ostale oslobađamo obaveze prćenja jer su juče to odradili sa Crnog jezera do Lokvica. Na dosta mjesta usput naziremo ostatke prtine koju su noćas napravili Trebinjci. Zaista su bili odmakli daleko od kampa, skoro da su mogli popeti Bandijernu. Ispred eksponirane padine koja vodi na vrh Bandijerne pravimo veću pauzu za okrepljenje i stavljanje dereza. Pomažemo Danijeli da stavi dereze, ovo joj je „vatreno krštenje“ što se zimskih uspona tiče. Ali, ne baš vatreno, nego ledeno, ali prvo pravo zimsko planinarsko iskustvo. Eto, dobijamo još jednog obožavaoca u Osijeku, u liku simpatične Zoranove zemljakinje.
Stotinak metara ispod Trojnog prevoja počinje čista zaleđena ploča. Odlučujemo da formiramo dvije naveze i do vrha se krećemo u toj formaciji. Boris i Željka su odmakli i oni penju solo. Dereze dobro drže, ali problem je u vjetru koji ledi krv u žilama. Prste ruku ne osjećam, i nisam jedini sa tim problemom. Mladen postavlja ledne klinove za dodatna osiguranja koje će pokupiti u spuštanju.
Na vrh izlazimo u 13,20 h, tačno onako kako sam predvidio, nakon tri sata intezivnog penjanja. Pogled seže tek do masiva Šljemena na jednoj, i Mininog bogaza na drugoj strani. Moćna piramida Bobota se tek nazire kroz mećavu. Nema dugog zadržavanja. Tek da napravimo par fotografija i krećemo nazad. U navezu koju vodim ukačujemo i Željku, Boris se spušta solo, kako je i penjao.
Niz zaleđenu strminu se spuštamo oprezno iako smo u navezi, a po dolasku na prtinu, skupljamo uže, skidamo dereze i nastavljamo spuštanje do Lokvica i penjanje nekih stotinak metara do bivaka. U sklonište stižemo u 15,50 h, Malo je reći razbijeni od hladnoće i mećave. Voda koju smo nosili u rancima više nije upotrebljiva jer se pretvorila u led, zaledila nam se i garderoba ispod jakne jer je kondezacija od znojenja „uštirkala“ polare i majice.
Prebacujem se u bivak kod Banjalučana, Marko i Boris ostaju u kolibi kroz koju duva vjetar i mećava sa svih strana. Oko 21 h u kamp stižu Đaja i Ivan. Izgledaju kao da su bili na južnom polu.
Osviće nedelja i još gore vrijeme. Ništa od našeg plana da se preko Velike previje prebacimo do Kalice i alpinističkog bivaka pa se tom dolinom vratimo na Crno jezero. Otpada svaka kombinacija osim jedne: što prije povratak sa snijegom, mećavom i ogromnom hladnoćom okovanog Durmitora.
Silaskom u šumu kroz koju staza spušta do Mlinskog potoka, imamo osjećaj da smo stigli u drugo godišnje doba. Nema više vjetra, mećave, rukavice skoro i da ne trebaju. U Ivandolu se pozdravljamo sa našim prijateljima do skorog druženja na nekoj planini, a i sa Durmitorom koji se postarao da nam vjerno dočara šta nas čeka na Aljasci tokom maja i juna.
Milan Radović
