Kao i obično, sredinom sedmice, počnemo se dogovarati koja je to vikend-tura, koja će planina biti “napadnuta” predstojećeg vikenda. Ovaj put, odlučili smo se za malo drugačije planinarenje, za durmitorsku dolinu Grabovica i potez Krnovska glavica-Ostrvica. U petak veče smijestili smo se u kuće Radojevića u selu Mokro, ispod Vojnika. Zapalili vatru i vodili interesantne razgovore o istini . Čini mi se Mokro nije odavno bilo tako živo, posebno ne u zimskom periodu. Na ovoj turi ukupno smo prešli oko 25 km.
I Dan
Datum: Subota, 16.03.2013.;
Lokacija: Durmitorska dolina Dragišnica;
Učesnici: Nada Pajkanović, Zoran Prljević, Ivan Femić, Boris Čelebić i Marina Đurović;
Od sela Mokro, nakon dugog gustiranja jutranje kafice, oko 8.00 h, uputili smo se ka selu Komarnica. Do sela nam je trebalo nekih 20-tak minuta kolima i na naše iznenađenje put je bio prohodan i do poslednje kuće u Komarnici. Temperatura je bila -15 stepeni ali dan je obećavao mnogo sunca.
Nada, Zoki i Boris spremili su se do Poljana da idu na turno-skijama, a ja i Fema smo nazuli krplje, što se kasnije ispostavilo da je bila odlična ideja. Od poslednje kuće krenuli smo ka Poljanama, pratio nas je hladan vjetar koji je nanosio snijeg nakupljen na Boljskim gredama.
Jutro nam je poklonilo sniježnu idilu, kao iz bajke, sve do momenta kada smo trebali da pređemo rijeku Komarnicu da bismo nastavili dalje. Kako smo ja i Fema išli malo brže, odlučili smo se uzvodno da pronađemo prikladno mijesto za prelazak rijeke, što nam i nije baš lako pošlo za rukom.
Ja sam nekako, uz Borisovu (čije su noge bile u vodi) i Feminu pomoć preskočila, ali najjači momenat je kada su Nada i Zoki sa pancericama u rukama skakutali po mokrim stijenama i uspješno prešli. Dakle, kada je nivo vode u Komarnici veći u zimskom periodu, najbolje je skinuti cipele i preskakutati na drugu stranu.
Snijeg i nije bio “neki” za skije, tako da su Zoki, Nada i Boris ostavili svoje lijepe daske i krenuli da prilično propadaju kroz snijeg, što je bilo iscrpljujuće, nevjerovatno. Moram priznati da sam ja uživala na krpljama (toliko da me je sramota), sa čime se Fema kroz osmijeh usaglasio, gledajući njih troje. Staza je cijelom dužinom markirana i nije fizički zahtijevna pa je jako lijepa za hodanje na krpljama.
Laganom šetnjicom došli smo do Poljana, gdje su nas dočekale Boljske grede sa jedne strane, Lojanik sa druge strane, jedna , jedina trošna kolibica, totalno prekrivena snijegom, kao i par surih orlova pa smo bili rijetko privilegovani ovom slikom.
U povratku, skije su stavljene, rijeka je pređena, ne misleći puno o tome da li ćemo se skvasiti, jer smo bili blizu sela. Na kraju ove divne šetnje, bili smo ugošćeni u staroj porodičnoj (i dobro ugrijanoj ) kući Vjeka Đurđića, gdje smo čašćeni kaficom i rakijicom.
Moram napomenuti, dok smo mi bili u šetnji, bili smo na vezi sa našim drugarom Bojanom Boškovićem, koji je vodio računa o kući, da nam bude
toplo kad dođemo i spremio nam divnu večeru kasnije kad smo se malo odmorili.
Neprocijenivši dobro koliko će nam drva trebati, Zoki, Bojan i ja, pošli smo do prvih komšija, porodice Čvorović, koja nas je srdačno dočekala i pozajmila drva da se ugrijemo tu noć. Kako je noć odmicala, pridružila nam se i Milena Krasić, direktno iz Pariza na Mokro
Sumirajući dnevne događaje ponovo su krenuli filosofski razgovori o tome šta je istina… I tako duboko u noć.
II DAN
Datum: Nedelja, 17.03.2013.
Lokacija: Krnovska glavica (1364mnv) – Ostrvica (1836mnv)
Učesnici: Ivan Femić, Boris Čelebić, Milena Krasić i Marina Đurović
I nedljno jutro je bilo sunčano i izmišljeno, naravno uz temperature ispod nule. Krenuli smo nešto kasnije od dogovorenog vremena, ali to nije predstavaljalo problem, jer distanca nije bila velika. Kola smo parkirali na raskrsnici koja iz sela Kruševice, kada se krene ka Nikšiću, odvaja za Vučje. Krpljama i skijama krenuli smo ka Krnovskoj glavici. Sa glavnog puta nakon par krivina, na drugoj većoj čistini, krenuli smo da se penjemo i za nekih 45 minuta, bili smo na vrhu Krnovske glavice. Poslednjih 50-tak metara je bilo smrznuto i kamenito tako da smo skinuli zimske “rekvizite” i krenuli ka vrhu. U okolini Krnova skoro cijelom rutom pratio nas je vrlo jak vjetar. Od Krnovske glavice, krenuli smo ka Ostrvici. Kada krenete ka Ostrvici, pripremite se za efekat “ nikad stići do vrha” ili “preko sedam gora…”. Ipak, za nekih dva sata bili smo na vrhu. Zbog jakog vjetra, morali smo brzo da krenemo nazad. Boris je htio da malo isproba skije preko nameta pa se ubrzo odvojio i po izrazu njegovog lica kad smo ga ugledali, shvatamo da možda i nije toliko uživao kao nas troje. U povratku nas je pozdravila jedna kunica koja kao da nije bila sigurna da zaista vidi ljude, isto kao što mi nijesmo bili sigurni da nas gleda kunica.
Moram dodati da nas je kod kola čekalo još jedno iznenađenje- sok koji smo izgubili na našem putu. Neko ko je krenuo za nama je, duct tape-om zalijepio flašu za kola i lijepo nas pozdravio i ovim putem se zahvaljujemo pronalazaču, sa napomenom da smo na istom mjestu našli telefon koji nije radio, ali se nadamo da ćemo vlasniku makar karticu vratiti. I evo, dok ovo pišem saznajem da je taj neko već odjavio karticu i eto ako ikada pročitate ove redove, znajte da smo imali najbolje namjere.
Uglavnom, tura je odlična, nije zahtjevna i preporučujemo je svim ljubiteljima turno-skija i krplji!
Cijelim putem sam uživala u tragovima zečeva ( preko 30 različitih tragova do Krnovske glavice), lisica i kunica, kao i u zimskom izdanju Durmitora, Sinjajevine, Lole i Vojnika i ostale družine, što ćete vidjeti i na fotografijama koje slijede ispod.
Marina Đurović
