Nakon subotnje prilično naporne ture na Suku, odlučili smo da se u nedelju pridružimo usponu na susjedni Dečić koji je organizovao PSK Komovi. Izvještaj sa ove ture preuzimamo sa sajta „Komova“ a sačinila ga je Anja Pavlović.
Vrh: Dečić 650 mnv;
Datum: nedelja, 19.02.2012.;
Organizator: PSK Komovi;
Učesnici: Visokogorci: Jelena Petković, Milena Krasić, Tanja Pavličić, Ljubiša Bošković, Slavo Šarić, Ivan Femić, Boris Čelebić, Milan Radović i ekipa PSK Komovi i PD Gorica.
Snijeg i vremenske neprilike koje su kod najmlađih izazvali radost i smijeh, a kod malo starijih brigu i nervozu, te na kraju prouzrokovali i proglašenje vanrednog stanja, nama planinarima pretjerano i nije smetalo. Iako ovih dana nijesmo imali prliku da obilazimo naše divne planine, da dočekamo zoru na jednom od vrhova kučkih planina(kako je bilo planirano), ovog vikenda, tačnije, ove nedjelje smo se zadovoljili odlaskom na Dečić, koji nadvisuje Tuzi, i sa kojeg smo u pravom smislu te riječi uživali u pogledu još uvijek snijegom pokrivene Podgorice…
Skoro 30-tak planinara iz tri kluba: « Komovi», «Visokogorci» i «Gorica», se 19. februara u 08:45 sa željezničke stanice u Tuzima uputilo ka nadmorskoj visini od 650 metara. Snijega je bilo dovoljno. Ne kao na nekoj planini na sjeveru naše zemlje, ali dovoljno da svi uživaju u njegovoj bjelini, čistoći i svježini koja zaista nikog neće i ne može ostaviti ravnodušnim. Što smo se više peli, to je pogled na okolinu bio ljepši, drugačiji… Kao da su svi, nekako potajno sumnjali u prostranstvo vinograda, iznenadili smo se kada smo se osvrnuli iza sebe i shvatili koliko beskonačni oni jesu u našim očima, i koliko će beskonačni za koju godinu postati… Doduše, pogled na okolne planine i nije bio na zavidnom nivou, zbog oblačnosti. Ali smo ipak mogli vidjeti i shvatiti da je snijeg obukao naš grad u jedno potpuno novo ruho, naizgled hladnjikavo ali u nekoj svojoj dubini duše (ukoliko grad može imati dušu, mada smo u ovom sličaju svi sigurni da je itekako ima) toplo i nježno… Nakon dva sata i dvadesetak minuta bili smo na vrhu Dečića, i kao i poslije uspona na bilo koju planinu, bez obzira na njenu visinu, osjećaj sreće i zadovoljstva je obuzeo sve nas… Na licima planinara se mogao vidjeti široki osmijeh koji je zahvaljivao planini što nam je omogućila da je osvojimo i uživamo u njenoj ljepoti. Ljepoti koja nikada neće proći… Ljepoti koje se nikada nećemo nagledati, i jednostavno rečeno, ljepoti koja će u srcima svih nas ostati netaknuta… uramljena u jednom kutku koji će biti rezervisan samo za nju…
Do nekog narednog vrha, i neke nove ljepote…
Anja Pavlović
