Ovo će na kraju ispasti godina transvezala. I ako nismo završili primorsku transvezalu, završetak ostavljamo za jesen, morali smo se upustiti u još jednu avanturu, ovog puta sjevernim i istočnim djelovima Crne Gore.
Učesnici: Igor Stojović i Boris Čelebić;
Predjena kilometrža: 93 km;
Ruta: Bukumiri-Maglič-Kozelj-Sumor-Carine-Štavna-Trešnjevik-Lisa-Krivi do (drugi dan) Vranjak -Izvor Biogradske rijeke-Crna Glava-Šiško jezero-Bjelogrivac-Džambas-Bojna njiva-Mojkovac;
Dugo vremena planiramo prolazak ove transverzale i uložili smo dosta truda da izanaliziramo stazu, stanje terena i doba godine kad bi bilo najbolje krenuti u ovaj poduhvat. Trnasverzale nisu kao i ostale planinarske ture i traže dobru pripremu. Treba razmisliti šta ponijeti jer i najmanje povećanje težine zna napraviti komplikacije, a treba voditi i računa o uštedi snage koja se teško obnavlja jer svaki dan prelazite veliku kilometražu. Međutim, najteže je uklopiti vrijeme, ovaj put ono je dosta uticalo na tok našeg putovanja. Prognoze nam nisu išle na ruku, svakodnevno su najavljanje padavine i grmljavina u popodnevnim časovima, ipak dogovorili smo se da ne odlažemo već da krenemo pa što god učinili, dobro je.
Počeli smo 26 maja! Dan nam nije krenuo dobro i ako smo vec u 5 h bili u pokretu. Gusti oblaci, magla i slaba vidjljivost umalo nas nisu pokolebali ali taj teren poznajemo dobro i riješismo da krenemo, pa ako vidimo da se vrijeme ne popravlja lako ćemo se vratiti. Kretali smo se dosta brzo i izašli na Maglič. Samo što smo izašli na vrh počelo je da se vedri od juga i uskoro su nam se otvorile Kučke planine. Osokoljeni tim prizorom, žurno krećemo ka prevoju Kozelj i u početku travnatim grebenom a kasnije kroz predivnu bukovu šumu kojoj magla daje posebnu čar izlazimo na katun Vujadinovića. Ispred nas Carine a desno od nas nepregledne šume Vučijeg potoka, ispostaviće se biće i jedino što smo vidjeli u ovom dijelu transferzale. Hvata nas ponovo gusta magla, ljubomorno skivajući od naših pogleda Komove i Planinicu. Krećemo se makadamskim putem i u jednom trenutku čujem Stoja koji kaže: “Borise ođe bi trebala neđe da bude crkva”, čini mi se ni minut nije prošlo zamalo nismo udarili nosom u nju. Od guste magle jedva se vidjela i lako se moglo desiti da je prođemo. I dalje smo se držali puta i išli ka Carinama, magla je činila da se osjećamo kao da smo prvi put tu, sve je promjenilo oblik, a kao šlag na tortu došao nam je jaki vjetar koji nas je natjerao da požalimo što ne ponijesmo rukavice. Kako smo se primicali Carinama vjetar je slabio a i magla se na kretko razišla, toliko da vidimo u kojem je smjeru prevoj između Komova i da obrnemo u tom pravcu. Do prevoja smo se propisno umorili. Strma strana a nikad joj kraja, sve se čini evo sad će prevoj a njega nigdje.
Prešli smo prevoj, našu treću kontrolnu tačku i krenuli ka Međukomlju. Sa druge strane, druga planeta. Snijega u izobilju a pojedini kuloari nam ozbiljno ugrožavaju bezbjednost prilikom priječenja i silaženja istim a magla, magla je još gušća i osjeća se velika vlaga i kapi kiše. Nadamo se da neće početi pljusak sa grmljavinom, toj pojavi možemo želju nositi, pogotovo u panini. Malo iz straha zbog meteo uslova ubrzavamo hod i stižemo brzo na Štavnu. Vrijeme se opet mijenja. Ogrijalo sunce, zelene livade i kaćuni i Štavna u jednom od ljepših izdanja stoji ispred nas.
Jedan je sat po podne, a mi na Trešnjeviku pijemo pivo i pravimo plan što činiti dalje. Odlučujemo se da nastavimo ka Lisi i vidimo usput što ćemo. Dobar makadamski put vodi nas do katuna ispred Lise a oblak koji je donio i kratkotrajnu kišu natjero nas je da se sklonimo u jednu kolibu, obavimo prvi obrok i malo predahnemo. Kiša, kako došla tako i otišla a nama žao da u 15 h prekinemo hodanje, pa nastavljamo dalje. Penjemo Lisu udaramo pečat i ove kontrolne tačke i silazimo u katun Krivi do. Do Vranjaka je oko sat i više hoda a u daljini se već čuje grmljavina. Na kraju katuna šuma i u njoj otvorena koliba i potok pored nje. Odlučujemo da je dosta hoda za danas, iza nas je pređenih 48 kilometara a nadolazi nevrijeme. 18 h sati je, raspremamo stvari, ložimo vatru i dok se kuva supa mi sušimo stvari i pravimo improvizovani krevet od dasaka jer je u kolibi zemljani pod. Uspjeli smo sve završiti prije kiše i već oko 19 i 30 h bili smo u vrećama.
Dan drugi
Sljedećeg dana ustajemo rano i krećemo da hodamo oko 5,30 h ne bi li što više prešli po lijepom vremenu, jer je za popodne najavljeno nevrijeme. Brzo dolazimo do Vranjaka, a na nebu na kojem nije bilo ni jednog oblačka pojavljuju se kumulusi pristojne veličine. Žurimo koliko možemo ali javljaju se i neki ozbiljni problemi. Stoju se prethodni dan upalio čukalj a sad su popucali i žuljevi. Ide dosta dobro ali vidi se da se napreže i da ne gazi normalno. Prolazimo ispod Troglave, silazimo na izvor Biogradske rijeke, meni je to prvi put da siđem do njega i ne mogu vjerovat kako je lijep. Idemo do prevoja izmeđi Crne i Zekove Glave i potom grebenom ka Crnoj Glavi, našoj sledećoj kontrolnoj tački. Stojimo na vrhu, pogled je fin ali oblaci su sve veći a i Stojova stopala u sve težem stanju. Silazimo do Šiškog jezera u katune sa drvenim kolibama u bajkovitom pejzažu sa simpatičnim detaljem: vrata koliba su visoka oko metar i može se ući samo kad se dobro savijete. Stoja je to podsjetilo na Hobite i već se rodio naziv za katun-Hobitland. Na predivnom Šiškom jezero dočekuju nas tri klinca i jedna curica i umjesto dobar dan pitaju nas jesmo li mi Srbi ili Crnogorci? Kako su čuli odgovor koji im nije odgovarao rekoše da im je pas alergičan na Crnogorce a jedan još i pokušava da napućika psa na nas, ali ovaj se nije trudio da napadne, izgleda je pametniji od vlasnika. Malo razočarani sa stanjem svijesti i nivoom kulture na našim prostorima uz nadu da će ova vremena i ova pitanja što prije otići iz naših života, produžavamo ka vrhu Bjelogrivac. Pogled sa njega učinio je da sve zaboravimo i lagano produžimo do planinarskog doma Džambas na Kutijevcu. Tu pravimo dužu pauzu za ručak i da Stojo sanira demolirana stopala. Krećemo ka Bojnoj Njivi, držimo se makadamskog puta i dolazimo do spomenika. Produžavamo ka Suvrhu ali nekako uspijevamo da promašimo kontrolnu tačku. Na tom mjestu ima dosta šumksih puteva i vjerovatno smo otišli nekim pogrešnim. Ja sam se vraćao ne bi li našao tačku i ovjerio je ali nije se dalo. Da je drugačija situacija bila potražio bih je i sigurno našao jer je bila sitna omaška, na tom smo vrhu ali je ne možemo naći. Poslije smo saznali da je kod vodovodne kaptaže. Od strane Sinjajevine dolazi ogromni kumulonimbus iz kojeg grmi i grmi a iznad Bjelasice je već odavno tamno nebo i lajt shou ne prestaje. Sve ukazuje na to da će se dva oblaka sastaviti iznad nas, a nismo htjeli da to čekamo na brdima iznad Mojkovca. Pokušavamo da sjurimo dolje ali Stojo može samo da mili, svaku korak je sve bolniji. Od tri otvorena žulja zaboravio je na bolove čuklja. Silazimo u grad, počinje jaka kiša, pored nas kafić i to fin, a mi prljavi, dolazimo do vrata i posle kraćeg premišljanja pitamo da li smeta da uđemo ovakvi? Ljubazi domaćini naravno nisu pravili problem i uskoro smo sjedjeli u udobnim stolicama i pili hladno pivo. Napolju kiša i tmurno, a mi još tmurniji. Stojo sa ovakvim nogama ne može dalje. Ispred nas je Sinjajevina i njena prostranstva. Odlučujemo da je, bar za sad, ovo kraj našeg puta na CT-1. Poslije dva dana hoda i pređenih 93 km razmišljamo kako da se prebacimo do Podgorice.
Počinje priča sa domaćinom, zove se Dragan Ćorić, bavi se paraglajdingom i prirodnjak je. U razgovoru pominje druga Rada Đorđevića koji je sa našom Tanjom bio na Kilmandžaru. Rade nam se uskoro pridružuje. Razmjenjuju se ture, priča o planini i našem putovanju po transferzali i meni pada na pamet kako bi mogli umjesto u Podgoricu poći na Sinjajevinu, ali kolima, na Stojov katun Ružica. Domaćini su se ponudili da nas povezu do tamo kolima a Dragan nam je ponudio i svoju kolibu u Žarima kod Krstca i rekao da će ujutro doći za nas. Ipak, planina nam je bila draža i poslije posjete prodavnici odosmo na Ružicu. U kolibi u kojoj Stojo nalazi vrhunsku domaću lozu nastavljamo sa druženjem. Dogovorismo se da dođemo kod njih da probamo paraglajder i odradimo koju planinarsku turu zajedno. Ubrzo naši ljubazni domaćini moraju nazad a mi umorni i po malo razočarani zbog prekida CT-1odlazimo na počinak.
Iskoristio bih ovu priliku da se zahvalim Draganu Ćoriću i Radu Đorđeviđu na druženju, ljubaznom dočeku i svemu što su učinili za nas!
U subotu je osvanuo divan i sunčan dan! Došlo mi je da plačem od muke što nismo nastavili i krenuo sam da penjem obližnje vrhove. Međutim, zbog grmljavine koja ponovo počinje, vraćam se sa uspona na Rasovač. Bilo je oko 11 sati ujutro a već je grmjelo i to je trajalo čitav dan. Do 19 h je pucalo iz pravca kanjona Tare i Jablana kao i Durmitora. Ostatak dana provedosmo u spremanju jela i cirkanju loze. Na kraju ispade dobro što ne nastavismo, jer dan bi proveli skirvajuci se od nevremena negdje po goletima Sinjejevine.
U subotu predveče dolazi Zoran Prljević i na našu radost donosi piva, krtole i lisnatoga sira! Sve je spremno za gozbu. Uz sve to i meso koje uzesmo juče u Mojkovcu i dernek je mogao da počne.
Od nedelje smo imali veća očekivanja ali dočekala nas magla od koje se nije vidio prst pred okom. Poslije ranog ručka i pokušaja nalaženja kontrolne tačke, koju je očigledno neko makao, krećemo kućama. Ja sam probao da se trasom transferzale vratim do grada, gdje bi me čekali Stojo i Zoran ali poslije pola sata vidio sam da je to putanja koju sam prošao na triatlonu i odustah od te ideje, dijelom i zbog magle koja mi je kvarila merak.
Obje transverzale u Crnoj Gori prolaze prelijepim krajevima i treba ih posjetiti. Mi smo evo krenuli u obilazak obje i nadam se da ćemo ih kompletirati do kraja godine. Mislim da je nepotrebno insistirati da se transverzale prođu u cugu jer je teško uskladit i slobodne dane i lijepo vrijeme koje bi potrajalo dovoljno dugo. Ovako se povećava fleksibilnost a i tereni su nam blizu tako da nije problem obilaziti etapno.
Što se tiče Primorske, zbog vlage i vrućine mislim da je bolje da se prolazi u jesen, a za CT-1 šteta je što je prekinuta na Crnom jezeru. Pravi potez bio bi da se produži kroz Ališnicu do na Planinicu i spusti se na Škrku i Sušičko jezero, pa preko Nedajna do hidroelektrane i Mratinja pa na Presjeku i Trnovačko, Bojanska vrata, Stabanska jezera i Stabnu. U perspektivi preko Bijele Gore i Kstca napraviti spajanje CT-1 sa Priomorskom. A od Carina napraviti istočni priključak jer bi se preko Ilijine Glave i Kuta mogao navezati na Visitorsko jezero i Visitor i produžiti do Plavskog jezera. A u tom dijelu probati napraviti rutu koja će povezivati Grbaju, Ropojanu i Hridsko. Sa time, stvorila bi se više neko odlična podloga za razvoj planinarskog turizma a najljepše crnogorske planine učinili bi povezanijim i pristupačnijim.Ovako, transverzali bez Prokletija, Bioča, Maglića i Volujka, makar po meni, ipak kao da nešto fali.
Boris Čelebić
