Okamenjena ljepota se gordo uzdizala okupana zlatom subotnjeg sunca. Prizor ostavlja bez daha. Pogled na Durmitor izaziva poštovanje. Stajao je pred nama toliko divan u svojoj raskoši da se plašim da nema dovoljno riječi koje bi taj prizor mogle slikovito da dočaraju.

Datum: 17.- 18. 11. 2012. god.;

Planine: Durmitor i Lola;

Vrhovi: Boljske grede 1998 mnm, Mali Zebalac i Veliki Zebalac 2129 mnm;

Učesnici: Snežana Spasojević, Zoran Prljević, Milan Radović, Dušan Bošković i Ivana Šuković;

Vrijeme provedeno na turi: Boljske grede 7h; Mali i Veliki Zebalac 5 h 56 min;

Vrijeme aktivnog hoda: Boljske grede 4h; Mali i Veliki Zebalac 4 h 06 min;

Prosječna brzina kretanja: Boljske grede 2,9 km/h; Veliki Zebalac 4,1 km/h;

Pređeni put: Boljske grede 11,96 km; Mali i Veliki Zebalac 16,66 km;

Ukupni uspon: Boljske grede 398 m; Mali i Veliki Zebalac 794 m;

Petočlana ekipa je sa dogovorenog mjesta polazišta, rano u subotu, krenula ka Durmitoru. Cilj su bile Boljske grede. Auta ostavljamo na prevoju Sedlo i krećemo ka Boljskim gredama. Planina i mi – dobra mjera vremena i nemjerljiva količina ljubavi između nas. Zoran „markira“ stazu GPS-om. Niko od nas do sada nije bio na ovom netipičnom durmitorskom vrhu. Put vodi kroz krivuljke koje uspješno savladavamo i dolazimo ispod Greda. Boljske grede djeluju nepristupačno i dogovaramo se da uspon počnemo kroz kuloar kojem simbolično dajemo ime „Snežana i četiri patuljka“. Zoran je na čelu ekipe. Stijene su krušljive, ima i divokoza koje u svakom momentu mogu obrušiti kamenje a zaklona je malo, tako da pri kretanju moramo biti izuzetno oprezni. Prelazimo Boljske grede cijelim grebenom, a ljepotu koju susrećemo mogu otkriti samo oni koji istinski vole planinu. Na najvišem vrhu Boljskih greda-Ogoljenom kršu kovitlac emocija i energije, i predivan pogled na Dragišnicu, Lojanik, Prutaš, Šarene pasove, Bobot, …. I svu tu ljepotu koja ne može stati u ljudsko oko treba zabilježiti okom kamere, da se ne zaboravi, da traje. Spuštamo se, a na vrhu ostavljamo po dio sebe da luta u toj okamenjenoj ljepoti. Iskusniji procjenjuju da povratak kroz kuloar nije najbezbjedniji pa odlučujemo da nađemo bolji put za povratak. U povratku ekipu vodi Dušan. Taj put se pretvara u pravu pustolovinu i preporučila bih ga samo onima željnim avanture. Prelazimo cijeli greben Boljskih greda prema istoku i spuštamo se istočnom padinom obraslom borom krivuljkom, kao i cijeli masiv. Pronalazimo prolaze kamenim policama i travnatim sektorima i spuštamo se u podnožje masiva. Tu nas dočekuju kamene ploče izbrazdane dejstvom vode, ogroman broj škrapa i kanala tako da imamo osjećaj da hodamo po mjesecu. Opet nas sačekuje polje krivuljka i beskonačno probijanje do puta koji vodi u katun. Ovog puta čak i ne biramo lakšu varijantu, probijamo direktno i po izlazu vidimo da smo prošli kroz najdeblju i najgušću šumu bora krivuljka. Izgleda da već postaje dobra praksa: na svakom usponu biramo teži put…

Sa Durmitora krećemo u selo Strug gdje se smještamo u kuću Zoranovih prijatelja Petrušića. Iscrpljeni ali vidno zadovoljni turom već planiramo gdje ćemo ići ujutro. Odlučujemo se za Mali i Veliki Zebalac, putem ispod Borovih brda. Zoran je opet zadužen da svojim GPS-om zabilježi stazu i statističke podatke. Taj krajolik kao da pripada nekoj dugoj planeti, potpuno drugačiji ambijent od jučerašnjeg.  Mali i Veliki Zebalac svrstavam u pitomije vrhove ali u ovom periodu godine neophodna je opreznost zbog slane i mogućeg klizanja. Sa Malog Zebalca prelazimo na Veliki sa kojeg se pruža prelijep pogled na Sinjajevinu, Komove, Durmitor, Veliki i Mali Vitao. Atmosfera tako čista da prepoznajemo Prenj u Hercegovini, kopaonik u Srbiji, Bjelašnicu u Bosni i druge planine…  Na vrhu pravimo dužu pauzu, svako prepušten sopstvenim mislima, sanjarenju. Upisujemo se u knjigu onih kojima je ovaj vrh dopustio da uživaju u njegovoj ljepoti. Svako od nas upija tu ljepotu na neki svoj način, onoliko koliko je spreman da primi. Ni ovog puta se ne vraćamo putem kojim smo došli već se odlučujemo da napravimo neku vrstu kružne ture i prođemo ispod Lijevna pa potom desno od Lebršnika, nazad u Strug. Zadovoljni i turom i statističkim podacima u povratku za Podgoricu dogovaramo turu piva i kuvanog vina sa našim prijateljem Batom Perovićem u Hafizovoj kafani „Lovačka priča“ u Nikšiću.

Osviješćeni povratkom u stvarnost jedva čekamo da ponovo pobjegnemo iz te džungle. Valjda zato na svakoj planini ostavimo i dio sebe, bez žaljenja,  i to je neka vrsta izgovora za povratak.

Ivana Šuković