Da je naša Tanja vrijedna u pisanju izvještaja kao što je na planini, izvještaj sa ekspedicije na najviši vrh Afrike ne bi čekao ovoliko vremena. Ali, važno je da se, najzad, pojavio na našim stranicama. Ovo je priča sa uspona na treći vrh u seven summits nizu na kome se zaviorila naša zastava…
Ekspedicija: „Kilimandžaro 2011.“
Trajanje ekspedicije: 13.01.2011.-29.01.2011.
Vrh: Kilimandžaro, Uhuru pik 5895 m/nm, najviši vrh Afrike;
Organizator i vođa ekspedicije: KES “Pozitiv” Beograd, Dragana Rajblović-prva Srpkinja na Everestu ;
Učesnici ekspedicije: Tanja Pavličić, Ivona Jočić, Zehra Balić, Sead Franca, Halid Franca, Rade Đorđević, Gerhild Steiner, Ljubomir Kotevski, Stevan Vidaković, Dragana Rajblović;
13.01.2011.
Beograd, 13h, okupljanje na aerodromu “Nikola Tesla”, pred polazak u 14,45 h za Instanbul. Svi smo tu, slijedi upoznavanje i davanje zadnjih instrukcija pred polazak. Vođa ekspedicije je Dragana Rajblović, u organizaciji KES ’’Pozitiv’’ iz Beorada.
Na vrijeme polijećemo i stižemo za 1,45 h na “Ataturk”. Imamo malo vremena za odmor do leta za Nairobi u 18,45 h. Predstoji nam oko osam sati leta, preko Kaira, i dalje ka Ekvatoru do Nairobia. Avion polijeće sa piste u 19 h (18 h po turskom vremenu). Zehri je rođendan (21 ), slavimo u avionu, uz čašu vina.
15.01.2011.
U 03 h poslije ponoći stižemo na aerodrom u Nairobi, nakon sedam sati leta. Završavamo formalnosti oko viza koje se izdaju pri ulasku u zemlju. Malo smo nervozni, gužva je velika, nestrpljivi smo da što prije završimo sa papirologijom. Već se osjeća vrućina i idemo da se osvježimo u iščekivanju prevoza. U 06 h stiže šatl (’’Ko to tamo peva’’ autobus). Konačno smo odahnuli, prtljag se pakuje na krov i uvezuje, a mi sa drugim pristiglim putnicima sjedamo u autobus i upoznajemo se malo bolje jedni sa drugima. No, imaćemo vremena,… Polazimo za Tanzaniju. Predstoji nam oko 500 km puta do našeg odredišta, tj. grada Aruše. U trenutku kada ovo pišem tačno 06 h (u Crnoj Gori još svi spavaju, tamo je 04 h).
Na samom startu sam primijetila da organizacija nije baš ok. Odmah kašnjenja, autobus nama klimu, stari kombi umjesto šatla kako su nam obećali, ali ovo je Afrika. Čekajuci još jednu grupu turista, raštrkali smo se po aerodromu, i oko njega, da ubijemo dosadu.
Krenusmo konačno sa našim šatlom za Tanzaniju u pola devet. Putovanje i nije bilo baš udobno, gradi se auto put, velika prašina, vrućina, znoj,…, ne znaš šta je gore. Stajemo na par mjesta da se osvježimo, da kupimo vodu i nešto za jelo,… U 11,30 h stižemo na granicu Tanzanije. Opet papirologija, ispunjavanje formulara, predaja pasoša za vizu koja košta 50 $. Velika vrućina, sparina i gužva na granici svima smeta. Temeratura u ljetnjim mjesecima je od 18 do 38˚ C. Naselja koja smo prošli duž puta odišu različitom socijalnom strukturom. To su naselja od više grupa ili zajednica, Masai plemena i lokalnog stanovništva. Dobijamo vize i krećemo dalje ka Aruši.
Stižemo u Arušu oko 14 h, grad koji se nalazi na 1400 mnm, i smještamo se u hotel Meryin. Slijedi raspoređivanje po sobama, kupanje, odmaranje i prepakiranje stvari. U večernjim satima izlazimo u grad. Svuda prljavština, ljudi se na ulici lijepe za nas, na pijaci cjenkanje,… Doduše, na to su nas odmah po dolasku upozorili.
16.01.2011.
Ustajanje, doručak, i prvo iznenadjnje, plaćamo doručak iako je to trebalo da bude uračunato u cijenu aranžmana. Krenuli smo, sa srećom, no više se ne damo iznenaditi, prvo moramo kupiti vodu (ne daju nam je za džabe), pa sve ostalo 
redom,… Na sve moguće načine žele da nam uzmu novac (dolar im je miliji od majke). Ovo je, ipak, jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Stižemo u grad Moši, koji ima aerodrom i to je odredište svih planinara koji dolaze da penju Kilimandžaro. Naši vodiči kupuju sve što je potrebno da nose u kamp, od hrane do lične higijene. Sve je spakovano i kreće se ka nacionalnom parku Kilimandžaro. Predivni pejzaži, okolina, velika prostranstva ,djeca u školskim uniformama, mnogo stranaca na koje su oni navikli i od kojih traže novac, bombone,… Upoznajemo se sa našim vodičima iz “Victoria expedition”. Aruša je glavni vodič i šef, Rodžer pomoćnik, August glavni kuvar, Morsi penjač, Mars porter i još par nosača koji su nas pratili. Veća grupa portera, koja je nosila svu drugu opremu, hranu i šatore, išla je ispred nas.
Po dolasaku u nacinalni park, javljamo se na prijavnici glavnom rendžeru, upisuju se svi članovi i plaćaju se potrebne takse radi dobijanja dozvole za boravak u NP. Aruša sve to završava, za to je plaćen, a mi jedemo, odmaramo, slikamo se sa rendžerima, porterima,…
Krećemo stazom kroz divan pejsaž, džunglu, laganim hodom. Dolazimo u kamp Mandara (Mandara hut), na 2710 mnm za 3 h i 30 minuta. Usput smo zastajkivali, divili se pejsažu, raznim endemičnim biljkama i nekim koje se kod nas gaje kao sobne, pticama, sreli se sa porodicom plavih majmuna (baboons),… U kampu opet procedura, upisujemo se u knjigu posjetilaca na recepciji i dobijamo bungalov za smještaj. Kamp je predivan, u srcu džungle. Srećemo planinare iz svih krajeva svijeta, a tu je i puno turista rekreativaca. U sobama smo smješteni po pet, muškarci pričaju neke svoje priče, no opet frka, nema dovoljno vreća za spavanje. Nastaje pometnja, Dragana se ljuti bez razloga, a Stokić je u Brazilu. Nosači nijesu donijeli vreće, niko im nije rekao, a dogovoreno je da oni nose šatore i vreće. Ja se nijesam na to oslanjala, svoju vreću nosim sa sobom. Propusti organizatora ređali su se jedan za drugim. Večera je bila ok. Šalili smo se, davali nadimke momcima, pričali razne priče: Halid je naš Džambo (ima 100 kg) a tu je i njegov brat Sead. Rade sa komšinicom Micom u mislima, a Steva, dosada živa, pravi lala pametnjaković, u sve se petlja i razumije (najstariji u grupi) zadobio promrzline ruku na Andama. Ljupče – Ljubo, naše mlado momče Makedonče (kad bi se šalili) i njegova madam Gerhild – doktorka iz Graca (drugi put na Kiliju). Ivona biljčica i Zehra pjenica, Dragana, prva dama sa naših prostora (za sada i jedina) koja je osvojila Mt. Everest. Priči nikad kraja, nema spavanja, svako po nešto kaže, (Halid: “Kad sam ja bio na Everestu”),…,smijeh. Ulazim u sobu kod muških a tamo na podu brdo hrane (ništa nam nijesu dali cicije). Dragana izlazi iz toaleta, čuje neke korake iz džungle, plavi majmun kreće u akciju krađe hrane a ona trčeći nazad. Ljuba izlazi vani, prolazi kroz našu sobu (prdi bez pardona), ustajem otvaram vrata a on priča li priča,… Dovoljno za večeras, na spavanje.
17.01.2011.
Jutro. Sejo, bambara, pao sa kreveta, nije znao gdje se nalazi. Doručak, pakovanje i pokret, imamo 6 h hoda do kampa Horombo na 3780 mnm. Jedan od pratilaca, naš kuvar August, morao je da se vrati, vrelo ulje mu se prosulo po nozi, tako da je naša doktorka Gerhild sanirala ranu. Krenuli smo lagano, Aruša diktira tempo, nema umora, predjeli kroz koje prolazimo su fantastični. Izlazak iz džungle prati sitno rastinje, predivni cvjetovi, endemične biljke, lobelia i Senecio kilimanjari (stanište im je ovdje). Senecija izgleda kao kaktus i sreće se u zoni od 3000 – 3800 mnm. Na putu nailazimo na mnogo drvenih mostića. Voda na planini je za piće, ali je ipak prokuvavaju. Usput pričamo, šalimo se, pravimo fotke. Na predviđenom mjestu za to pravimo pauzu za ručak. Puno voća i povrća, to imaju u izobilju, manje mesa, što se meni i dopada. Zehra je, što se tiče jela, probirljiva je, a ni Ivona se ne razlikuje puno od nje, dok Makedonac sve jede, mnogo je alav i grabi sve što kome ostane od hrane. Stalno se pitam kako doktorka Gerhild može biti sa njim. Vrijeme se mijenja, nailaze oblaci. Aruša nas požuruje, počinje da pada kišica sa gradom, kabanice su tu, no postaje hladno, snijeg je na vrhu. Grad je sve jači, tuče po nama, za otprilike pola sata sve se zabijeljelo.
Stižemo oko 15 h u kamp, čekamo da Aruša završi formalnosti i idemo u bungalov da se smjestimo. Javljam se kući, razgovaram sa mojima, svi su ok. Dočekali su nas nosači, svi do jednog, sa pjesmom i igrom ’’Kilimanjaro, Kilimanjaro,…’’. To je trebalo vidjeti (doduše Rade je sve snimao no tog filma nećemo gledati). Sunce se pojavlje nakon nekih sat vremena, postaje toplo svi smo vani, pruža se predivan pogled. Kamp je dosta veliki, uglavnom su to bungalovi za spavanje a ima i onih koji su se smjestili u šatorima. Još ima vode što je olakšanje za sve. Vegetacija je prisutna u vidu niskog rastinja, trave i brojnih senecija, što predjelu daje bajkovit izgled (prilažemo fotodokumentaciju). Osim planinara u ovom kampu vrvi od malih, slatkih, prugastih miševa koji trčkaraju na svakom koraku zbog čega smo kamp preimenovali u ’’Mouse kamp’’. Vrijeme je za večeru, naš novi kuvar Aleks dobio je pohvale. Pristižu nove grupe planinara, najviše ih je iz Evrope. U 22 h idemo na spavanje, no to nije bilo spavanje nego mučenje.
18.01.2011.
Njemica koja je bila sa nama u bungalovu je hrkala, brate, a onda ustajanje, lupanje vratima, ulaze, izlaze, nešto se dešava. Oko ponoći dovode jednog planinara koji je dobio edem pluća ili visinsku bolest, smještaju ga kod nas, porteri ustaju, dolaze, odlaze, svjetlo je upaljeno. Bolesnik ne može normalno da diše, guši se i pred zoru ustaju i vode ga u niži kamp. Miševi jure kroz sobu, Zehri jedan prelazi preko glave, ja otvaram prozor, upozoravam ih da ne pričaju, sve je ful, gužva, jedva čekam da svane.
Sviće, svi ustajemo, žale se, niko nije mogao da spava. Doručak, spremanje i pokret. 8 h, jutro vedro, bez i jednog oblaka, držimo tempo. Aruša i Rodžer su sa nama. Nakon nekih 300 m savladane visinske razlike puca pogled na 
Kilimandžaro, svi stojimo, fotografišemo, očarao nas je taj trenutak, pogled na vulkan i Mawenzi ridge (greben), a onda sve to prelazi u jedno dugo hodanje po pustinji kojoj nema kraja. Tu je zadnje mjesto za dopuniti vodu. Sve vrijeme Kili je ispred nas. Diviti se nije dovoljno, najljepše slike slikamo svojim očima upijajući i urezujući u naša sjećanja. Sa pauzom za ručak, nakon 6 sati trekinga stižemo u kamp Kibo (Kibo hut) na 4750 mnm. Očarao me taj ogromni vulkan koji kao stožer stoji i čeka svoje posjetioce smješeći se svojom bijelom glavom. Ovaj kamp ima jednu kamenu kuću sa četrdesetak ležajeva, okolo su šatori, a u izgradnji je još jedna kamena kuća za smještaj planinara. Tanzanija najveći dio prihoda ostvaruje od sezone penjanja na Kilimandžaro, foto safarija, posjete NP Sarngeti i trofejnog turizma (koji je veoma skup).
Popili smo čaj i pošli na odmor. Bude nas u 18 h da večeramo, padaju šale, Rade vadi “durex”, zna da u Africi hara sida, za visinsku bolest najbolji lijek. Mene pomalo boli glava, no dobro smo svi. Slabo jedemo, treba se odmarati, pijemo čajeve i čekamo polazak u ponoć. Ovdje nema signala, u podožju smo vulkana, kad izađemo gore zvaću Crnu Goru.
19.01.2011.
Noć je punog mjeseca. Bogojavljanje. Buđenje, punimo termose vodom i čajem, grickamo keks da nismo praznog stomaka, krećemo u ponoć na uspon. Napolju je hladno, duva vjetar, Aruša je na čelu kolone, penjemo se ’’pole, pole’’: Džambo, a tu je i Štrumfeta, Ja, Zehra, Ivona,…, Rodžer na začelju. Krećemo se lagano, korak po korak. Kolona vijuga kao zmija stazom koja vodi do Gillmans pointa (5685 mnm), tačke na obodu kratera. To je najteža dionica puta. Kada se tu stigne dalje se ide lijevom stranom kratera i za nekih sat i po stiže se na Uhuru peak ili Vrh slobode (5895 mnm), najvišu tačku Kilimandžara.
Temperatura se kreće od -10 do -15 C˚, hladno mi je u rukama. Rade mi daje termo maramice koje zavlačim u rukavice. Teško nam svima pada, idemo bez odmora, već, evo treći na četvrti dan, ne mogu ni vodu da pijem, bljutava, topla, još dodala revitu. Jedem malo čokolade, suvog voća. Zehra mi daje da popijem malo energetika, isprobana varijanta. Ivona i Zehra se žale da su im ruke hladne, dajem im trmo maramice da se zagriju. Idemo dalje, Džambo se vraća sa nekih 5000 mnm, nije adekvatno obučen, hladno mu je i ne može dalje, neće da nas usporava. Rodžer se vraća sa njim. Nastavljamo dalje, izlazimo na obod kratera, došli smo do Gillmans pointa na 5685 mnm, tu se slikamo, pijemo čaj, nešto grickamo. Sviće, čekamo izlazak sunca koje obasjava svetlošću čudesni prizor od Mawenzi ridge-a (greben) do Kilimanjara. Srećemo planinare iz cijelog svijeta, razmjenjuju se pozdravi na vrhu. Tu su i planinari iz Hrvatske, pozdravljamo se, oduševljenje i čestitke za uspon. Sada je 8.30 h. Aruša je sa nama, ovo mu je 40-ti izlazak na vrh. Slikamo se sa zastavom Crne Gore, kluba, grada, sponzora, pravimo zajedničke fotografije,… Zadržavamo se nekih sat i po vremena, Aruša se ljuti, treba nazad doći u ’’maus kamp’’ na 3780 mnv (Horombo kamp).
Silazak planiramo niz sipar, idemo samo Zehra, Aruša i ja, ostali se vraćaju istim putem. Makedonca je uhvatila visinska, u povratku ga nose porteri. Neuračunljivo se ponaša, neljubazan je i svađa se sa Draganom. Odbija pomoć, a ne može sam. Ja se spuštam niz sipar, klizim, kratim putanju, srećem ostale, odmaraju. Steva nam je utekao, ima nekih problema. Zvala sam kući, Vlatku i Mojsija. Bulata nijesam mogla dobiti, poslala sam mu poruku, svima smo se javili. Čekamo da se ostali spuste, malo je vremena za odmor, treba krenuti nazad u Horombo kamp.
Poslije okrepljenja i jela pakujemo se za polazak. Zehra i ja časćavamo portere po koji dolar. Gerhild daje 30 € nosačima koji su pazili na Ljupčeta. Povratak kroz pustinjski dio Seadu teško pada, bole ga noge, kaže jedva hoda. Pored nas prolaze porteri sa nosilima, jure, nekome je pozlilo. Steva ne sluša ni vođu, stvara nam problem, staro gunđalo,…
Stižemo u kamp, odmor, večera, kupanje hladnom vodom, prija, brate, kao da si u bazenu. Nas bungalov, br.TNP/KNP/HOR/BLD/36, na njemu naljepnica Montenegro, malo izblijedjela od sunca, sto ti je koincidencija. Nedavno su tu boravili planinari iz Crne Gore, ja sam ostavila posjetnice našeg kluba (Visokogorci Crne Gore). Pravimo malu žurku kod nas, Aruša i Rodžer su sa nama, Rade ih poziva da budu njegovi gosti, vodiće ih u obilazak Crne Gore, na pecanje, planinarenje, obećava mu da će da ga ženi Crnogorkom. Ali ne smijete im ništa obećati, ne možete ih poslije otkačiti, zalijepe se za vas i stalno ponavljaju iste stvari, obećanje , obećanje,…
Veselo je u našem kampu svi su zadovoljni, dobijamo i Coca Colu koju placamo 6 €, a onda ’’surprise’’, toga nije falilo, ide sve jedno za drugim. Aruša nam saopštava da treba da damo tips (napojnice) za sve njih. Predlaže da to bude po 60 $. Mi se ljutimo, ali to je naredjenje a ne dobra volja. Ispada da plaćamo duplo njihove usluge. Samuel iz agencije nam je kazao da oni rade za dnevnice koje su male. ali to ti je život u Africi, prihvati ili ostavi (3,5 $ je dnevnica nosača, a kuvarima i vodičima po 6 $).
20.01.2011.
Jutro, dajemo Aruši 500 $, dali smo koliko smo mogli da odvojimo od džeparca. Ja i Gerhild smo dogovarale iznos, ljute se na nas, malo je, ja im kažem da traže od Samuela svoje dnevnice. Opet isti ritual, doručak, spremanje i polazak (come back) za Arušu. Čika Steva se oglašava, poziva nas kod njega u sobu, pravi iznenađenje za sve nas. Imao je groznicu, drmnula ga visina i sunce, izgoreo, nije se mazao. Ivoni je stradao nos, izgorela je na suncu jer se nije mazala zaštitnim faktorima. U 12 h stižemo do Mandara kampa (2720 mnm). Tu je odmaranje i ručak, imamo vremena za fotke, Rade – babu (čukun đed) snima 
kamerom, ja nosim Sejov aparat. Snimamo i slikamo sve što možemo, sada smo tu i ko zna kada opet. Velika grupa planinara silazi u Arušu poslije uspješnog penjanja na vrh, svakog dana blizu 1000 planinara se nađe na vrhu.
Ručamo i odmaramo sat vremena. Čujem se sa Miloradom, za Radio Crne Gore, dajem kratki telefonski intervju o našoj ekspediciji. Pokret napuštamo kamp, džunglu i ovaj divan NP. Slikamo se svi za uspomenu i jedno divno sjećanje, upisujemo se u knjigu uspjeha, kupujemo suvenire i poklone. Aruša uzima diplome za nas koji smo bili na vrhu (svečano uručenje uz iznenađenje je u hotelu). Pozdravljamo se sa svima, nosačima, kuvarima, rendžerima. Vodiči ostaju sa nama: Aruša, Rodžer i dva tri portera. Putujemo do grada Aruše gdje boravimo, padaju šale, priče, pjesma, ’’big brothers’’ i Rade uručuju poziv Rodžeru da obavezno dođe u posjetu. Pjesma u autobusu nadjačava sve nas, Aruša započinje, svi ga pratimo: Kilimanjaro, Kilimanjaro,…, sve se snima kamerom.
U večernjim satima stižemo u Arušu. U hotelu spremili doček uz šampanjac, svi do jednog su tu, pjesma, pazi snima se, suze radsosnice, mali znak pažnje sve nas je obradovao. Dobijamo ogrlice (havajske) i diplome. Svi smo uzbuđeni, zaista veličanstveno. Umorni odlazimo u sobe, slijedi kupanje, večera i odmor.
21.01.2011.
Stiglo je puno poruka, svi nas pozdravljaju, čestitaju. Milan je javio svim medijima tako da smo bili udarna vijest . Hvala svima na čestitkama. Sjutra nas čeka novi dan, izazovi Afrike. Ujutro odlazimo u tržni centar Masai Mara, kupovina raznih suvenira ručno rađenih, od šarenila i hiljade eksponata uroniš u more njihovih snova. Cjenkamo se, kupujemo sve i svašta, dan brzo prolazi. Idemo na osvježenje.
Natovareni poklonima krenuli smo u obilazak sa našim drugarima Arušom i Rodžerom. Ručamo, a to plaća KES ’’Pozitiv’’. Idemo na pijacu, nemam riječi kojima bih to opisala, sve je na prostirkama, na zemlji hrana i garderoba zajedno, velika prljavština, bijeda, tu se najbolje vidi socijalna struktura stanovništva. Uzimam voće da se osvježim, probamo šećernu trsku, Aruša nas uči kako da je jedemo, to im je poslastica umjesto čokolade. Zbog velike vrućine, prašine i prljavštine ne zadržavamo se puno, idemo van grada u siromašnu četvrt, gdje nema ni stuje. Prolazimo pored deponije smeća, po njoj preturaju zajedno ljudi i životinje, traže hranu. Muka mi je, nije ni čudo što boluju od raznih bolesti. Ostaje i to za nama. Stižemo u Masai selo, obilazimo porodice, žive u kućama od blata i slame, svi skupa sa stokom u jednoj prostoriji. Slikamo kolibe od gline i pruća, djeca bježe, polu divlja su, neće da se slikaju. Treba da im platimo, kupujemo im hranu, dajemo novac. Lokalni frajer iz kafane pored puta čašćava nas vodom a Rade žali što ne uze coca colu, sve uzima samo da ne plati,… Vraćamo se drugom stranom u grad, pravimo veliki krug da se vidi drugi dio grada. Restrikcija struje, čuju se agregati, petrolejke na prozorima, tama. I to ti je 21 vijek.
Odlazimo u nacionalni restoran da probamo afričke specijalitete. Ništa posebno, povreće, voće, malo piletine, i to je to. Aruša nam je naplatio po 30 $ jednodnevni izlet (ugovarali “big brothers” i Rade), a sada traži od nas da mi platimo piće, što nije pošteno. Na kraju on plaća piće sa večerom a nama vraća novac.
22.01.2011.
Sve je spremno za safari. Odlazimo na tri dana. Ustajanje u sedam, pakovanje, doručak (ko hoće, po izboru, ovdje nije ništa obavezno, sve moraš sam, platiš i dobiješ).
Svi smo tu, sjedamo u džipove: ja, Dragana, Gerhild, Ljupče Makedonče i dosadni Steva. Čekamo i čekamo, nikako da krenemo, kasne u startu (Aruša nije ni došao da se pozdravi sa nama, ljut je, mi smo izgubili a on je zaradio novac).
Konačno krenusmo na safari, sa nama je Abdur, vodič i glavni kuvar Mozess. Malo šale, sjeda u auto, predstavlja nam se: ’’Mozess’’, a mi svi u glas ’’šta nas to pita možemo li’’, ’’otkud zna naš jezik’’ reče Dragana. Usput stajemo za vodu, treba da je kupimo mi a ne oni, ja kategorički odbijam, plaćen je kompletni aranžman Samjuelu u agenciji. Abdur pored ostalih namirnica kupuje dva paketa vode. Na putu ka NP Manyara prolazimo pored plantaža kafe, plemena Masai, naselja Masai poglavice koji ima 40-tak žena i oko 100-tinak djece (država mu je sagradila školu samo za njegovu djecu), širokih prostranstava, predivnih predjela, ovdje je stanište akacije, bao bab-a (najčuvenije drvo Afrike), raznih životinja, žirafa, slonova, zebri, antilopa,… U daljini se vidi jezero Manyara. Stižemo u kamp, smještamo se, odmaramo, uzimamo hranu za pikniki i odlazimo u obilazak. Majmuni, žirafe, antilope, gazele, nilski konji, slonovi, zebre, gnuovi, šest sati uživali smo u prirodi sa zivotinjama. Stižemo do jezera, vulkanskog je porijekla, metar dubine i slano je. U daljini gejzeri svakodnevno se mogu vidjeti.
Polako se vraćamo u kamp umorni od svega, šetnje, sunca, obilaska NP, odmaramo se dok traje spremanje večere. Zejednička večera za učesnike safarija NAJBOLJA do sada, iznenađenje večeri show program grupe “Black panter”, simamo kamerom, igramo sa njima, zezamo se, neposredno ucestvujemo u programu.
23.01.2011.
Rano ustajanje, doručak, idemo dalje u nove izazove. Dragana se žali na komarce, izujedali je, vjetar je duvao cijelu noć, za spavanje je bilo fantastično. Krećemo, idemo u Ngoro Ngoro krater, gdje smo sreli veliku petorku Afrike: Lava, Slona, Nosoroga, Geparda i Žirafu.
Krater Kaldera na samom ulazu prepun je majmuna babuna, stajemo na vidikovac, slikanje, pogledi dosežu u nedogled . Prečnik kratera 260 km, visinska razlika 700 m, a sam krater se nalazi na 1580 mnm. U vrijeme velikih suša sve životinje silaze u krater. U centru kratera nalazi se jezero Magadi. Prolazimo pored Masai naselja. Druga grupa svraća u Masai selo. Dočekuju ih tradicionalnim plesom i nude suvenire na prodaju. Žive u velikim zajednicama, imaju svoje škole, kuće prave od blata i drveta akacije. Kuću pravi žena nakon udaje, a muškarci se žene posle tridesete. Najstariji u plemenu se pita, muškarci su veliki ratnici, lovci, stočari a žene se bave kućnim poslovima i vaspitavanjem djece. Dosta je sve to komercijalizovano zbog hiljade turista koji dolaze pa su se svi dali u biznis, plaća se 10 dolara po osobi.
Vozimo se u otvorenim džipovima posmatrajući divlje životinje koje su nam tako blizu a tako daleko. Upravo sam ugledala lavicu sa tri mala lavića koja odmara, malo dalje gepard koji je ulovio svoj plijen dok oko njega hijene čekaju ostatak lovine. Ponosno se šepuri iz ševara pokazujući ko je ovdje gazda. Idemo dalje ka jezeru, ugledasmo nosoroga, onako sav neustrašiv, masivan, mirno stoji kao da pozira, vodič nam kaže da ih ovdje ima oko 20- 25. Ni lavova nema puno, pet porodica sa tri, četiri člana, svaka živi samostalno.
Stižemo na malo jezero puno nilskih konja, tu je odmor i ručak. Upozori li su nas da ne jedemo vani jer će nam grabljivice oteti ručak što se dešava često. Dan je bio fantastičan, kakav se samo poželjeti može, vidjeli smo sve životinje Afrike, osjetili na trenutak divljinu, dio nas je ostao sa njima. Povratak u kamp, večera show program, zabava do kasno u noć. Šanker nas nudi duvanom, tobaco suv, gorak, nema listića da savije, traži papir, uzima iz moje sveske, mota, puše on i Rade. ’’Pole, pole’’ kaže Rade, suv, opor duvan bez ukusa i mirisa, šalimo se sa njim, dao ti travu, pazi svašta se dešava, Afrika je ovo.
24.01.2011.
Kamp, treći dan, pakujemo sve stvari poslije doručka, idemo u NP Tarangira. Steva opet nešto gunđa, svima se zamjerio, ja i Rade komentarišemo da neće proći bez batina. Krećemo, vozač, vodič i kuvar, traže svoj tips, odbijam da im dam, platila sam 530 $ za puni aranžman, tri dana safarija. Smučilo mi se, 
prevršilo je svaku mjeru, nemaju granica. Koja je razlika između turiste i rasiste? Tri dana…(vic koji smo čuli od jedne beograđanke koja živi u Aruši).
Silazimo u selo Mto, niko ne priča, vodič nam je malo ljut. Prolazimo pored ogromnih stabala BaoBaba i akacije. Ovdje nalazimo na velike grupacije slonova po 150 u krdu, zebre, žirafe, divlje svinje, nojevi, antilope, jeleni, babuna koliko hoćes, impala,… Gledamo slonove kako se kupaju u rijeci, štite se prašinom i blatom od sunca, presjecaju nam put podrhtava tlo pod nama. Majmuni svuda oko nas kradu nam hranu, umorni smo, cijeli dan u razgledanju, velika je vrućina. U pauzi dogovaramo odlazak u Mombasu (Stevov predlog, traže po osobi 160 $.) Odustajemo od plana. Povratak u Arušu, počinje da pada kiša, pljusak, dolazimo u hotel u 17 h.
Nastaje pometnja, vozači , vodiči, traže tips, pravi lešinari, samo osmjeh košta 1 $. Nastaje svađa, odlazimo u sobe, nedamo pare.
25.01.2011.
Jutro, šetamo se po Aruši obilazimo grad, do polaska za Nairobi. Semujel traži od svih da platimo jedno noćenje, Dragana ne zna je li to uračunato u cijenu. Ja ne plaćam jer nijesu ispoštovali safari usluge, naš smještaj i još ponešto. Morali smo sami da se izborimo za sve (bila sam u pravu, kasnije je vraćen novac). Dajemo za prevoz po 25 $. Putujemo, shatle bus ’’Ko to tamo peva’’. Jutarnji prevoz propuštamo, krećemo u 14 h, napolju velika vrućina. Nakon sat i po vožnje pukla guma. Stajemo na cesti, u nedođiji, zbijamo šale, nervozni putnici. Vozač autobusa mijenja gumu, pomaže mu neko od putnika. Konačno krenusmo dalje, auto putem prema granici Kenije. Nije prošlo ni sat vožnje stade autobus, dimi iz zadnjeg kraja, akumulator crk’o. Čukaju raznim alatima, popravljaju, ni sami ne znamo kad ćemo stići. Kasnimo, pet sati smo na cesti. Stižemo u Nairobi u 22 h. Dolazak u hotel, nema mjesta, nastaje pometnja, svađa. Umorni i prljavi od puta, i šta sada? Ja sam se najviše bunila a onda je Zehra konačno pukla, skočila na Draganu da nas pogleda u oči i kaže da nije ok ovo što su nam priredili. Rade i braća Franca odlaze u Intercontinental a mi ostajemo na ulici. Zovemo šofera (ja uzela broj) da se vrati, odvozi nas u hotel van grada da prespavamo. Hotel pun komaraca, grozan, prljav 20 $ noćenje, jedva čekamo jutro. Gerhild sva izujedana od komaraca traži da odmah napustimo hotel. Stiže Džozef, spas za nas, odlazimo iz hotela, Dragana za iskupljenje plaća noćenje za sve.
26.01.2011.
Dolazimo u hotel, spavanje 60 $, nema novca da plati svima, razliku treba mi da platimo, ne pristajemo, odlazimo u naš hotel Meri In, podnošljivo. Nemamo izbora, smještamo se po sobama onako ljuti i nervozni.
Obilazimo grad, šetamo, nalazi se na 1500 mnm, širokih bulavara predivnih hotela od Hiltona, Intercontinentala,… do svetskih banaka u srcu Afrike. Nalazimo se blizu centra, na Road Street-u. Tražimo znamenitosti Nairobija, na ulici nas presrijeću razni trgovci, agenti, prodaju vam na ulici sve i svašta. Moramo biti oprezni zbog svega, pljački, podvala, prevara, na sve su spremni,… Odlazimo u turističku agenciju, dogovaramo izlet na Viktorijino jezero, grad Kisumu kroz koji prolazi linija Ekvatora. Cenkamo se oko cijene, dogovor je 300 $ za sve. Pažnju nam privlače frizerski saloni, svi stavljaju, bolje reći, ušivaju, vještačke pletenice, perike, kosa im je kao paperje. Pitamo koliko košta, kažu 30 $ i četiri sata sjedenja kod frizera. Odlazimo, to ćemo u povratku, bar nekoliko platenica,…
Večera za sve zajedno (konačno) u 19 h. Dogovaramo za sjutrašnji izlet, treba ustati rano, u 04 h. Šetamo u strogom centru, hotel Hilton šljašti u punom sjaju, slikamo se, dolaze gosti u skupocjenim automobilima od rols rojsa, mercedesa, bmw,… Ne smijemo da se zadržavamo do kasno na ulicama (nijesu ljubazni prema bijelcima) upozoreni smo od našeg vodiča, u grupi smo svi onako čoporativno. Vraćamo se u hotel, u blizini se čuje muzika, niko ne može da spava. Ja i Dragana ustajemo, sjedamo na krevet i palimo televizor. Tražim daljinski, (vezan je lancem za krevet) pojačavam na maksimum da im pariram, ali uzalud, svi su imuni,…
27.01.2011.
Ustajanje, 04 h je, čekamo agenta, nema ga, ništa novo, svi kasne, nigdje ne žure, Afrika je ovo, samo da podsjetim. Nervoza, neće nas valjda ispaliti, Gerhild je dala kaparu od 100 €. Zovemo telefonom, niko se ne javlja, stiže pola sata kasnije Džozef, vozač, prepoznali smo ga, nema naših kola, kombi prevoz, uzmi ili ostavi, tvrdi da su ga poslali, provjeravamo ok, traži novac, dajemo mu 150 €, ostatak u povratku. Nije spreman za izlet, puni gorivo, provjerava gume, odlazimo u kasino da mijenjamo eure za dolare (kurs povoljan). Konačno krećemo, jutro, hladno nam je, tražimo da uključi klimu, odbija, kaže zaspaće za volanom. Bunimo se, pali, gasi, pali, gasi, nastaje svađa, tražim da stane da se vratimo i da nam vrati novac. Gerhild se ljuti i na mene (najviše se bunim i pričam), traži od agenta da uskladi grijanje do izlaska sunca. Konačno sunčevi zraci probijaju kroz prozore, osmjesi se vraćaju na naša lica, sunce, sunce,…, daj nam Sunca,… Prolazimo kroz pedivne planinske predjele, kultivisane, zasađene raznim kulturama. Promiču zasadi banana, plantaže kafe, šećerne trske, zelena polja čaja,… Stižemo u gradić Kericho (1800 mnm), poznat po plantažama zelenog čaja. Prodaju čaj na svakom koraku, predivnog je ukusa, kupujemo pola kilograma, 1 $ (obavezno se cenkati). Sve je pod konac, kako plantže čaja, tako i radnička naselja, u daljini vide se vile veleposjednika (englezi su, najvjerovatnije, vlasnici plantaža).
Konačno stižemo u Kisumu, šest sati putovanja, ulazimo u grad, velelepne zgrade, kvartovi sa privatnim posjedima, vile, razna poslanstva i ambasade sa pogledom na jezero. Silazimo na jezero koje dijelom pripada Ugandi, dijelom Tanzaniji i Keniji. Područje jezera oko granice Kenije i Tanzanije je nacinalni park. Osim predivnih ptica, ima i krokodila i nilskih konja. Na samoj obali jezera je ribarsko naselje, nema plaže, platili smo ulaz 15 $, a vožnju po jezeru 40 $. Postoji i drugi ulaz u nacionalni park ali, osim što je skuplje, opasno je zbog krokodila.
Vozimo se po jezeru, nilski konj izranja pored nas, Zehru je strah, vodič nam kaže pitomi su, dozivamo ih, vole muziku, u šta smo se i uvjerili. Pitaju jesmo li za kupanje, što odbijamo svi u glas, nijesmo oduševljeni, jezero kao i svako drugo jezero. Viktorijino jezero je čuveno kao izvor Nila, a mislim, da je drugo po površini u svijetu poslije Bajkalskog. Ručamo u hladovini jednog restorana, odmaramo se, vrućina je, zapara, teško se diše.
U povratku prolazimo kroz planinski predio, 2200 mnm, puno je četinara, gradić Nakuru. Ovdje ne uspijevate vidjeti izlazak i zalazak sunca , odjednom se pojavi i zađe na horizontu. Stižemo u Nairobi kasno, već je 22.30 h, umorni smo. Dogovaramo sa vozačem da se sjutra nađemo u agenciji. Ni oni nijesu ispoštovali sve što smo dogovorili.
28.01.2011.
Čestitam Suzani rođendan, javljam se na kratko kući, vraćamo se za dva dana, stiže poruka da se pripremim za zimu, velika je hladnoća.
Ustajemo, doručak i pravac grad. Od Big brothers i Rada ni traga ni glasa, ne javljaju nam se, uživaju, briga njih za nas. Odlazimo u shoping, razgledanje, i 
kod Rodžera u agenciju. Pada priča, svađa, ne možemo ništa postići, oni se ljute, mi smo u pravu, šta god da se dogovorite ne ispoštuju to do kraja, plaćamo izlet, pozdravljamo se sa njima, a onda stiže predlog da Dragana ostane u Keniji, slijedi priča o udaji. Rodžer nam traži mail da nas kontaktira, želi više znati o Crnoj Gori . Pričamo, imamo četiri nacionalna parka, zemlja je mala ali predivna, imamo more, planine, jezera , rijeke, ljubazni smo, društveni, pametni, zgodni. Zainteresovali smo ih našom pričom, otvaraju sajt da saznaju što više informacija o nama.
Odmaramo se pred polazak, na aerodromu trebamo biti noćas u 02 h, pakovanje, kontrola da se nešto ne zaboravi. Na ulazu u naš hotel piše ’’ima doručak i topla voda’’ (smijeh), čujem se sa Radem, trebaju biti u 02 h na aerodromu. Kasnije šetamo bulevarom Džomo Kenijata (prvi predsjednik Kenije) u strogom centru grada, nekada je služio za slijetanje aviona. Sada se na bulevaru nalaze sve svjetske banke, predstavništva, filijale, poslovni cetar Nairobija kojim dominira ogromna, sva u staklu, zgrada IBM-a. Šetamo nas četiri kao iz filma seks i grad. Srećem Džordža, fotografišem se specijalno, poklon za Mojsija. Kupujemo još po neku sitnicu, otkrili smo da je obuća u Nairobiju izuzetno jeftina. Raspon cijena od 1,5 do 15 €. Svi se ’’obuvamo’’, Zehra čak kupuje dvoje sandala, izuzetno povoljno.
Već je osam, treba ići da se odmorimo, kreće se poslije ponoći. Na ulici metež, gužva ispred Hiltona, svi negdje žure, jedva se probijamo kroz masu. Stižemo u hotel, Zehra otključava vrata od sobe, skida ranac, otvoren spoljašnji džep. Pretura po rancu, foto aparata nema, ja i Ivona trčimo nazad u restoran brze hrane, pitamo konobara da nijesu našli aparat na stolu, tu smo prelistavali fotografije dok smo večerali. Sve je uzalud, nemamo se što sjekirati, oko 800 naših fotografija ostaje u Africi. Šta da radimo, jurićemo braću Franca da pokupimo od njih neke fotografije. Zehra je ljuta na samu sebe, nema više šta da se priča, šta je bilo, ovdje se svaka nepažnja plaća.
Odlazimo svi u svoje sobe, treba odmarati. Ne možemo da spavamo od preglasne muzike koja dolazi iz raznih lokala. Izlazimo na ulicu da uhvatimo još malo afričkog noćnog života. Ivona, Dragana i ja same šetamo, na ulici uglavnom momci, poneka dama sumnjivog morala i policija koja stražari sa mašinkama ispred objekata od značaja. Osjećamo se kao plijen, čekajuci lava iza ugla, svi su pijani, dobacuju, prate nas, stranci, a još bjelkinje. Trudimo se da ne obraćamo pažnju ali u jednom momentu policajac mora da interveniše i otjera dvojicu tipova koji su nam se nakačili. Nema sigurnosti, policija ne garantuje bezbjednost, vraćamo se, dosta je bilo šetnje.
29.01.2011.
Konačno krećemo nazad, Evropa, stara dama čeka nas. Steva lupa na vrata, sve nas budi, stigao nam je prevoz. Na aerodromu čekaju nas momci, pričaju nam o svom provodu, kako im je bilo, zgodna ’’crna’’ ostavila adresu,….
Dok ovo pišem prolazimo carinsku kontolu, tačno je 04 h, napuštamo Afriku.
Slijećemo u Instanbul, 10.10 h je. Izlazimo iz aviona, presijedamo, u tranzitu smo, hladno je. Vraćam sat unazad, šetam po aerodromskoj zgradi. Dva sata do polijetanja za Beograd. Javljam da me čekaju u Beogradu, hladno je, snijeg, sve je zaleđeno. Dok se ukrcavamo na let za Beograd pažnju nam privlači momak u zebra cipelama, sa zebra torbom i ogromnim tigrom na poleđini jakne. Tako nešto nismo vidjeli ni na safariju, međutim, ima kartu za biznis klasu. Dragana kaže ’’mora da je sin Mila Kitića’’.
Na aerodromu u Beogradu dočekuje nas snijeg. Pozdravljamo se, razmjenjujemo adrese. Zadovoljni zbog uspjeha, zaboravljamo ono što je bilo loše, uvijek se pamte samo dobre stvari. Zehra i Ivona odlaze autobusom, za braću Franca stigao džip, a ja odlazim večeras spavaćim kolima za Podgoricu. Rabin je došao po mene, idemo na ručak, pričam o utiscima, još su mi svježe slike pred očima, pričam ne znam sta ću prije, da li o Kilimandžaru ili o safariju. Slikovito predstavljam Afriku sa svom ljepotom, kontinent koji treba obavezno obići.
Svi su već odavno otišli, neki i stigli kući. Krećem i ja vozom. Jutro, budim se, otvaram prozor, iz daljine, kao nevjesta obučena u bijelo, smješi se Maganik obasjan sunčevim zracima, stigla sam kući,……….
Tanja Pavličić
Kvaheri – dovidjenja
Mambopoa – zdravo
Jumbo (džambo) – lokalni pozdrav, zdravo
Kili – težak safari
Asante – hvala
Mambo – kako si
Poa – dobro sam
Huna matata – nema problema
Uhuru – sloboda
