ELBRUS 2013.

Najviši vrh Evrope, Zapadni Elbrus na Kavkazu visok 5642 m od otvaranja Rusije je postao meta planinara iz svih krajeva svijeta. Specifičan po mnogim planinarskim parametrima i izazovan po svojoj visini a i činjenici da se radi o najvišem vrhu našeg kontinenta, planinari i sa naših prostora sve češće u svoju kolekciju pokušavaju uvrstiti Elbrus. Članovi našeg Kluba su već dva puta uspijevali da se nađu na njegovom vrhu. Ovo je treća ekspedicija naših članova, koja je trajala od 4.-18. jula 2013., i ovoga puta uspješna kao i prethodna dva puta 2004. i 2009. godine.

Planina: Kavkaz;
Trajanje ekspedicije: 4.-18. jul 2013.;
Vrh: Zapadni Elbrus 5642m;
Vrijeme završnog uspona: 8 časova i 20 minuta;
Članovi ekspedicije: Dušan Bošković, vođa ekspedicije, Marko Rešetar, Ivan Femić i Ivana Šuković;
Sponzori ekspedicije: Montenegroairlines, TA Explorer – Kolašin, Ministarstvo održivog razvoja i turizma CG, Željeznica CG, Uprava policije i Asseco South Eastern Europe.

Elbrus

Na sjeveru glavnog Kavkaskog vijenca, jednog od najvažnijh planinskih vijenaca na svijetu, u Ruskoj republici Kabardino – Balkariji, na jugu evropskog dijela Rusije nedaleko od granice sa Gruzijom, nalazi se vulkanska kupa planine Elbrus.
Istočni vrh ove planine ima visinu 5621 m i prvi put je ispenjan od strane kabardinskog vodiča Kilara Kiršova 1829. god., koji je radio za Rusku vojno – naučnu ekspediciju. Zapadni, i malo viši vrh, ima nadmorsku visinu od 5642 m, osvojen je 1874. god., od strane balkarijskog vodiča Akije Sotaijeva.

Zapadni vrh planine Elbrus predstavlja najviši vrh Evrope i Rusije, jedan je od „world seven summits“. Granica stalnog snijega nalazi se nešto ispod 3700 mnv. Iako je Elbrus najviši vrh u Evropi, spada u tehnički lakše vrhove ali ovu surovu planinu ne treba podcjenjivati. Po broju poginulih planinara, Elbrus je jedna od najsmrtonosnijih planina na svijetu zato što je fizički izuzetno zahtjevna, opasna i surova zbog visoke kote, trajnog snijega i jakog vjetra.

Uspon na Elbrus obavlja se svake godine kada to dozvoljavaju političke prilike u toj oblasti (česti su sukobi), gotovo isključivo južnom stranom i započinje u seocima Terskol i Čeget na nadmorskoj visini od 2100 m.

Četvrtak, 4. jul

Nakon šestomjesečnih intezivnih priprema došao je dan kad treba otići i pokušati ostvariti plan – uspon na najviši vrh Evrope, na Dan državnosti Crne Gore 13. jul. Vjerujemo u sebe. Marljivo smo se pripremali, osjećamo se spremni, kako fizički tako i psihički. Znamo da to ponekad nije dovoljno, da nekad sitnica može anulirati sve prethodno uloženo i urađeno ali isto tako da nam je želja da ostvarimo naš naum ogromna. Dan polako prolazi u poslednjim provjerama opreme i pakovanju. Oko 21,00h kod mene dolazi Đaja sa „Defenderom“ kako bi stale sve stvari. Kod mene su Fema, Ivana, Ljubiša i Đuro. Krećemo prema aerodromu oko 21,30h. Let je u 22,50h. Na aerodromu je organizovan ispraćaj od drugova iz kluba, prijatelja i rodbine: Dragan Bulatović, Milan Radović, Zoran Prljević, Bojan Bošković, Jelena Đajić, zet Dalibor, Nikola Milonjić, Boris Čelebić, Milena Krasić, Filip Roganović, Savić Glendža, Ivan Glendža, Ivan Savić, Igor Stojović, Slavoljub Šarić, Đajin kum Milan… Škljocaju aparati kako bi zabilježili za nas važne trenutke. Odmah se čekiramo kako bi ostatak vremena proveli sa našim prijateljima i rodbinom. Prolazimo pasošku kontrolu praćeni povicima sreće i podstreka… Polijećemo u 22,50.

Petak, 5. jul

Dolazak na aerodrom Domodedovo. Po redu letenja, sletjeli smo oko 4,20h po lokalnom vremenu. Na aerodromu nas čeka moj prijatelj Goran Lakićević, porijeklom iz Crne Gore, radi i živi u Moskvi već 11 godina. Pomaže nam oko stvari koje su spakovane u četiri ranca i četiri transportne vreće od po 100l. Dok nas je čekao, rezervisao nam je taksi koji će nas prebaciti do željezničke stanice „Kazanski vokzal“ odakle treba nastaviti put do Naljčika. Vožnja je trajala oko 45 minuta. Na stanici smo ostavili stvari i sjeli u restoran brze hrane da se osvježimo kafom, neko i pivom, pojeli pecivo i malo razgovarali krateći vrijeme dok se ne otvore radnje van željezničke stanice. Cijeli dan je pred nama. Voz za Naljčik je tek u 19,50h. U Moskvi je lijepo vrijeme, malo vruće ali zas nas podnošljivo. Pošto je Goran imao nekih obaveza ostavlja nas oko 10 časova uz dogovor da ćemo se vidjeti kasnije. Pošto smo svi prvi put u Moskvi ne udaljavamo se previše od naše lokacije, uglavnom istražujemo dio koji je oko nas i gdje se lako možemo snaći. Vrijeme sporo prolazi. Interesujemo se kod nekih organizatora dvočasovnih šetnji po Moskvi da pođemo do Crvenog trga ali odustajemo jer od dva sata koliko traje aranžman na Crvenom trgu se provodi samo 5 minuta, koliko procjenjuju da je dovoljno za slikanje. Posle višečasovne šetnje poželjeli smo da nađemo neko mirnije mjesto sa malo hladovine i nekom klupom ali je to bilo veoma teško – samo beton i zgrade. Tumarajući ulicama primijetili smo traženo mjesto u dvorištu jedne zgrade, gdje smo proveli oko sat vremena kunjajući jer je umor već počeo da osvaja, svi umorni, iscrpljeni od neprospavane noći i tumaranja gradom. Vrijeme kao da je stalo. Marko ima problem sa stomakom što mu dodatno otežava situaciju. Po Goranovoj preporuci, kupili smo neke tablete u apoteci koje su jako brzo djelovale i donekle ublažile problem. Bez obzira na umor atmosfera u ekipi je pozitivna. Ne fali nam smisla za humor i stvari posmaramo sa vedrije strane. Nakon parkovskog odmora obilazimo pivnice kozumirajući više vrsta piva. Konstatujemo da su odlična.

Oko 16 časova nam se opet pridružuje Goran. Nakon vrhunskog piva uslijedila je vrhunska piletina u KFC-u i mojito, a zatim kratka šetnja i odlazak za opremu koju je trebalo donijeti do perona na koji bi trebao biti postavljen voz za Naljčik. Na oglasnom ekranu čitamo informaciju da je voz za Naljčik postavljen na peronu broj 2 sa polaskom u 19,50h. Ulazimo u kola br. 15 tražeći naša mjesta. Saznajemo da je naš kupe uz WC što nas je malo razočaralo, a ispostavilo se opravdano, što zbog vrata koja su stalno lupala prilikom ulaska i izlaska korisnika, što zbog smrada koji se jedno vrijeme osjećao – kako reče Fema: „Ovo je ekspedicija u ekspediciji, još jedan psihološki trening“. U vagonu se osjećaju razni mirisi: hrana, znoj, parfemi i gadluk ispušten od nekog bezobzirnog stvorenja. Put, što bi rekli Cetinjani: “nikad u dom“ trajaće 34 sata. Namještamo se za spavanje i liježemo oko 23,00h. Nije nam trebalo puno da zaspemo jer smo bili premoreni. Ništa nam nije moglo poremetiti dubok san, ni vrućina u vozu, ni razni mirisi i smradovi, ni komarci, lupa vratima – san je bio jači od svega.

Subota, 6. jul

Devet je sati. Polako se budimo. Ivana ima glavobolju koju saniramo analginom. Sad već možemo da posmatramo prostor kroz koji prolazimo. S obje strane šuma koju ponekad presjecaju nepregledne ravnice zasađenje žitom i suncokretima i mala naselja. Na prolaznim stanicama žene prodaju domaće proizvode: hranu, voće, povrće, napitke… kao na vašarima u filmovima 60-ih godina, samo što je slika u boji. Na jednoj od mnogih stanica Marko doziva ženu koja prodaje pivo. Izbor pada na neko oslikano ženom sa izraženim grudima. Bilo je dobro. Nekako nam planina i pivo idu zajedno, još sa ženama, makar i na limenci (izvini Mišure), to je pravi užitak. Vrijeme kratimo čitajući knjige i ispijajući pivo. Sunce polako prelazi sa naše strane tako da se postojeća vrućina još pojačava. Fema pokušava da postavi neku zavjesu koju smo stavili preko Markovih patika kako bi ublažili mirise i napravi malo hladovine ali mu nešto ne ide od ruke. Tu dolazi do izražaja Markov majstorski duh koji manirom inovatora otkida dio kutije od Probiotika, savija i pravi produžetak za šipku dovoljan da je održi. Zavjesa je postavljena. Hvala Marko!

Nedelja, 7. jul

Voz, po redu vožnje, stiže u Naljčik u 6,10h. Provjeravamo radno vrijeme šalterskih službi kako bi kupili povratne karte jer je sezona odmora i može se desiti da nema mjesta na dan polaska. Vidimo da moramo čekati do 8,00h. Za to vrijeme Fema izlazi ispred stanice da provjeri kakva je situacija sa prevozom do Terskola, da li ima taksista i da se raspita za cijenu prevoza. Imamo sreće, prvi čovjek sa kojim je stupio u kontakt daje očekivanu cijenu ali je problem što ima malo auto i ne možemo smjestiti sve stvari i nas. Međutim, problem je brzo riješen jer je taksista imao kufer treger kući i zamolio je Femu da pođe s njim kako bi mu pomogao da ga postavi, a da će nas kasnije povesti do supermarketa da obavimo trgovinu namirnica dok se ne otvore šalteri za karte. Sve je bilo po dogovoru, auto je bilo spremno, oprema natovarena, trgovina obavljena, karte kupljene i krećemo za Terskol u 8,20h. Predstavljamo se našem taksisti Miši, bivšem policajcu. Pušta nam neku muziku da malo podignemo atmosferu u kolima i uz pjesmu i šalu provedemo narednih tri sata koliko nam traje vožnja do Terskola. Usput stajemo na neku od pumpi da kupimo benzin za gorionik. Posmatramo prirodu i pronalazimo sličnosti sa nekim našim planinama. Oduševljavamo se divljinom rijeke Baksan koja nastaje od više slivova sa okolnih planina. Marko komentariše kako bi bio dobar rafting. Rijeka kafene boje od erodirane zemlje toliko je jaka da nosi sve pred sobom.

Miša nas ostavlja u centru Terskola, ispred centra za obuku vojnika. Dogovaramo se da mu sa javimo kad budemo htjeli da se vratimo kako bi došao po nas.

Terskol je po fozionomiji sličan našoj Andrijevici. Pogranični gradić, smješten u podnožju planinaskog masiva. Prvi utisak je da se ovdje živi teško, što zbog surovosti prirode, što zbog nerazvijenosti i nedostatka širih mogućnosti za razvoj biznisa. Vidi se napor da se ostvari neki prihod od turizma, ali je sve to nekako daleko od onoga što su stvarni kapaciteti ovog kraja. Narod je predusretljiv, spreman da pomogne, što je glavni uslov za dobru uslugu u turizmu. Nadam se de će i ono drugo, što čini turizam, doći na red. Osjeća se veliko prisustvo vojske i policije. Nije rijetka prilika da vidite policiju sa dugim naoružanjem kako zaustavlja i kontroliše putničke automobile. Na putu do Terskola smo vidjeli više vojnih baza sa mitraljeskim gnijezdima i teškim naoružanjem. Sve to, pomalo, izaziva osjećaj neprijatnosti.

Pokušavamo da informacije prikupljene od naših prijatelja iz Crne Gore koji su bili ovdje iskoristimo prilikom snalaženja u nepoznatom mjestu ali pored svega nekako je sve drugačije i nepoznato. Raspitujemo se kod lokalnog stanovništva gdje ima kamp, malo na ruskom, malo na engleskom ali uspijevamo da se nekako sporazumijevamo. Saznajemo da imaju dva kampa, jedan na početku Terskola, a drugi na kraju sa lijeve strane. Ja ostajem pored stvari, Marko ide da pogleda bliži kamp dok Fema i Ivana idu da pogledaju drugi. Nakon pola sata nalazimo se pored stvari i odlučujemo se za bliži kamp, odnosno ovaj na početku Terskola. Angažujemo taksi da nam prebaci stvari, kako bi se što prije smjestili. Dolazimo u kamp gdje nema nikoga, nepokošena livada bez kuća u blizini, bez vode, struje – katastrofa. Shvatili smo da nam je veliki rizik smjestiti se tu jer trebamo ići na aklimatizacione uspone, a stvari su nezaštićene. Donosimo odluku da ja i Fema pođemo do drugog kampa, da vidimo da nije nešto bolja situacija ili da tražimo neki drugi smještaj dok ne istražimo sve mogućnosti. Na putu do kampa uočili smo drvene kuće, u šumarku sa lijeve strane puta, tablu na kojoj piše da je smještaj od 500 rubalja (nepuno 12€) i dogovorili se da po povratku, ako se ne odlučimo za kamp, on i Ivana pođu i raspitaju se da li ima slobodnog mjesta i vide smještaj. Ispostavilo se da će nam to biti baza do odlaska na Elbrus. Po povratku Ivana i Fema (englesko-ruska kombinacija za sporazumijevanje) odlaze do vlasnika brvnara da vide smještaj. Nije prošlo mnogo vremena dok su se vratili. Po izrazu njihovih lica, dok su prilazili, vidimo da su zadovoljni. Smještaj je bio ful. Imali smo TV, kupatilo sa hidromasažnom kabinom za tuširanje, terasu, frižider, sve u prelijepom ambijentu. Od tog momenta kao da je sve krenulo. Palo je prvo tuširanje nakon cjelodnevnog šetanja po Moskvi, 34 sata vožnje vozom i 3 sata taksijem. Ponovo rođeni. Nakon tuširanja, Marko ostaje da spava, Fema i Ivana i ja idemo u izvidnicu, da vidimo gdje se što nalazi, u kom pravcu nam je staza za aklimatizaciju na Čeget i druge stvari koji nam mogu biti od koristi. Na putu ka Čegetu, u prodavnici planinarske opreme „7 summit“ srijećemo Zokija, farmaceuta iz Niša, našeg drugara koji često planinari sa Visokogorcima po crnogorskim planinama, koji se upravo vraća kući nakon uspješnog uspona na Elbrus. Samo smo razmijenili par informacija jer ga je čekalo društvo u kolima i morao je da krene. Mi smo malo razgledali opremu u prodavnici, a Ivana je kupila čarape za završni uspon. Nakon toga smo otišli do pijace sa suvenirima. U povratku, ispred jednog hotela, vidimo autobos beogradskih tablica, a pored njega prepoznajemo našeg drugara Vlatka Kontića iz Nikšića. Pozdravljamo se, nakon čega počinje da nam priča svoje iskustvo sa uspona, koje je bilo u organizaciji PK „Balkan“ iz Beograda, u okviru kojeg je učestvovalo 42 planinara iz više zemalja, uglavnom balkanskih. Dogovaramo da kasnije navratimo do njihovog hotela, da se malo družimo i da nas upozna sa vlasnicom jedne agencije iz Terskola koja nam može pomoći oko smještaja na Elbrusu i za bilo kakvu drugu potrebu za vrijeme uspona i boravka na Kavkazu. Tako je bilo. Oko 20,30h smo bili u društvu članova uspješne ekspedicije, pričali s njima, gledali fotografije i radovali se njihovom uspjehu. Na kraju smo im poželjeli srećan put, a oni nama uspon. Po povratku u smještaj, dogovaramo se oko sjutrašnjeg aklimatizacionog uspona i odlazimo na spavanje.

Ponedeljak, 8. jul

Ustajemo u dogovoreno vrijeme oko 8,00 h, doručkujemo i spremamo se za odlazak na Čeget.Već oko 9,30h počeli smo sa usponom. Nismo koristili žičaru jer je dan bio prelijep i smatrali smo da nam je bolje postupno dostizati visinu i duže boraviti na planini. Išli smo laganim tempom, vidljivom stazom pored žičara. Nakon 3,30 časova hoda dolazimo na 3471m koliko je visok manji Čeget jer za penjanje najvišeg vrha Čegeta 3741m, treba dobiti posebnu dozvolu za prolazak kroz pogranični dio sa Gruzijom, za šta mi nismo imali vremena. Na vrhu smo upoznali grupu planinara iz Ukrajine koji su bili veoma komunikativni i imali prilično dosta informacija o Crnoj Gori. Posebno o crnogorskim planinama: Durmitoru, Komovima, Prokletijama… Ostali smo neko vrijeme na vrhu. Polako su počeli da se gomilaju oblaci koji su sa sobom nosili kišu. Nakon sat vremena provedenih na vrhu krećemo nazad. Na donjoj žičari odlučujemo da skratimo vrijeme spuštanja i da ostatak puta pređemo žičarom i prije stignemo do zasluženog piva. Dok smo prilazili smještaju dogovaramo se da Marko i Fema pođu po pivo, a da ja za to vrijeme skuvam paradajz čorbu. Uskoro smo svi bili u dvorištu kuće, kuvali čorbu i pili pivo. Tada nam je prišao vlasnik koji nas je častio bocu votke. Istu smo odmah otvorili da nazdravimo sa ljubaznim domaćinom. Čašica po čašica votke gurana pivom brzo je popravila i onako dobro raspoloženje i u opuštenoj i prijateljskoj atmosferi smo se družili sa našim domaćinom pokušavajući da razumijemo jedni druge. Često smo se smijali kad shvatimo da to više nije ni ruski, ni engleski jezik već neka mješavina koju samo mi razumijemo. Pošto počinje padati očekivana kiša, Muajed (radi lakšeg izgovaranja Majkl) nas poziva kod njega u kuću gdje nastavljamo sa nazdravljanjem. Majkl nas je htio voditi na večeru u restoran, na čemu smo se ljubazno zahvalili jer smo smatrali da bi to bilo previše. Kad smo došli do dna boce i popili pivo preostalo nam je da se povučemo u sobe i pokušamo zaspati. Prethodno smo se dogovorili sa Majklom da nas sjutra poveze do Azaua, jer smo odlučili da odustanemo od drugog aklimatizacionog uspona do Observatorije i idemo direktno na Elbrus, u kamp Grabaši na 3800m, a da ćemo od našeg stanja i podnošenja visine donijeti odluku da li ćemo ostati ti ili produžiti na Priut (4100m).

Ipak, prije spavanja smo morali upakovati stvari koje su nam potrebne za Elbrus kako bi višak ostavili kod Majkla dok se ne vratimo. Tada smo saznali da Femine dereze ne odgovaraju cipelama koje je ponio i da ih ne može montirati. Da nije ozbiljan problem, bio bi smiješan – nijesmo propustili pored sve muke da se malo nasmijemo. Međutim, Marko opet rješava problem jer se sjetio da su njegove dereze bile na tim cipelama kad je Zoran Prljević, naš drug iz kluba, bio na Denaliju. Probamo, pasuje (bez švajs aparata). Osmijeh na licima i onda počinju šale. Njih dvojica se mijanjaju za dereze i nastavljamo pakovanje. Krećemo ujutro u 9,00h.

Utorak, 9. jul

Po dogovoru, Majkl nas čeka u kombiju. Ubacujemo stvari, višak ostavljamo kod njega u kući i krećemo. Brzo stižemo do Azaua. Ivana zove Lijanu, vlasnicu agencije sa kojom nas je Vlatko Kontić upoznao, kako bi se pridružili njenoj grupi do Priuta. Lijana je tiha, ljubazna i veoma profesionalna djevojka koja nas upoznaje sa njenim vodičem, koji će nam pomoći oko stvari i transporta žičarama.

Dolazimo na Garabaši (3800m). Po prvom planu trebali smo u tom kampu ostati jednu noć, ali posle kraćeg zadržavanja konstatujemo da nemamo nikakvih simptoma visinske bolesti i da možemo nastaviti do Priuta. Raspitujemo se oko mogućnosti da nam se stvari prebace sankama ili ratrakom do Priuta. Ivana postiže dogovor sa jednim od mnogih koji nude tu uslugu. Tovarimo stvari na motorne sanke, a mi laganim hodom nastavljamo uspon prema Priutu. Trebalo nam je oko 45 minuta da stignemo na odredište. Tad smo bili u prilici da se upoznamo sa nepredvidljivim ćudima ove planine, po kojoj je inače poznata, kad je za samo par minuta iz najljepšeg vrema počeo da duva jak vjetar navlačeći tamne oblake koji su uzrokovali snijeg i ledenu kišu.

Na Priutu Ivana i ja se smještamo u jedan od bivaka, a nakon toga pomažemo Marku i Femi da podignu šator jer će oni spavati u njemu. Ostatak dana provodimo raspremajući stvari, topeći vodu i konzumiranju hrane i tečnosti u većim količinama. Preventivno uključujemo po pola Dijamoksa, kako bi izbjegli probleme sa visinskom bolešću. Ivana i ja dijelimo bivak sa dva Poljaka koji su stiglu nešto malo posle nas. Oni su nakon kraćeg odmora nastavili aklimatizacioni uspon do stijene Pastuhova, sa namjerom da u toku noći krenu na završni uspon.

Srijeda, 10. jul

Dan planiran za aklimatizacioni uspon do stijene Pastuhova. Ustajemo oko 9,00 časova, doručkujemo i pripremamo se za polazak koji je planiran za 10,00h. Na uspon smo krenuli bez ranaca, sa malo vode i čokoladicama. Ja sam na čelu kolone, iza mene Ivana, Marko i Fema. Laganim tempom, bez pauze, do cilja stižemo nakon 2 sata i 20 minuta. Na GPS-u pokazuje da smo na visini od 4716m. Pored nas je jedna ekipa čiji član pokušava da uzleti paraglajderom. Pokušaj nije uspio. Pri zaletu gubi korak i počinje se prevrtati niz padinu. Kad se zaustavio, vidjelimo smo da nema povreda jer je počeo da kupi opremu koja je spala s njega u toku prevrtanja. Scena je bila veoma smiješna, a njegovu „akrobaciju“ sam uspio zabilježiti kamerom. Pored nas prolaze planinari koji se vraćaju sa vrha pa koristimo priliku da im čestitamo i pitamo za vremenske uslove na vrhu jer je česta situacija da se vrh ne vidi od oblaka. Ovdje smo se zadržali oko 45 minuta.

U povrtaku smo, takođe, išli lagano. Imali smo cijeli dan pred sobom i nije bilo razloga išta forsirati. Kad smo stigli na Priut zatičemo naše cimere kako odmaraju ispred bivaka. Nijesu otišli na završni uspon zbog problema sa visinskom bolešću. Odložili su za večeras, mada je najavljeno drastično pogoršanje vremena, palimo gorionik sa najmerom da skuvamo supu. Vodu nismo više topili nego smo se spuštali nekih 100 metra niže i uzimali ja na dijelu gdje se topio glečer, kasnije smo je dezinfekovali tečnim kiseonikom i cijedili kroz gazu – to je radila Ivana zbog čega smo je prozvali „hemičarka“. Nakon ručka smo odmarali čitajući knjige i igrajući karte. Sa Zokijem smo često u kontaktu jer pratimo vremesku prognozu, kako bi odlučili koji je dan završnog uspona. Po prognozama koje on gleda, do pogoršanja vremena će doći već u toku noći i neće se bitnije promijeniti ni sjutra. Prognoza je da će biti pad temperature na -21º sa vjetrom od 45km/h. Postoji vjerovatnoća da nevrijeme popusti 12. na 13. jul što bi značilo da nam se otvara šansa da budemo na vrhu na Dan državnosti, kako smo i željeli. Pošto ovdje sve prognoze više puta u toku dan padaju u vodu, ostaje nam da pratimo stanje na terenu i upoređujemo sa informacijama koje nam šalje Zoki. Ovaj put prognoze se polako ostvaruju. Već u večernjim satima počinje snijeg, jak vjetar, osjetno je hladnije. Informacije koje dobijamo dijelimo sa cimerima iz Poljske, ali oni uprkos tome kažu da će krenuti prema vrhu. U neko doba odlazimo na spavanje kako ne bi pravili gužvu u bivaku i na taj način ometali Poljake u odmoru pred završni uspon. U toku noći čujemo da su ustali i da će ipak krenuti bez obzira što je napolju pravi haos od nevremena. Na momente su udari vjetra tako jaki da se i u bivaku boravak čini nesigurnim. Kreću. Želimo im sreću. Osjećamo blagu zabrinutost zbog njihove odluke ali se nadamo da su dobro procijenili sve okolnosti i svoje mogućnosti. Negdje pred zoru su se vratili vidno iscrpljeni i promrzli. Rekli si nam kratko da je napolju pakao i da su došli do 4800m, da više nijesu mogli i da je veliki broj planinara odustao. Bilo nam je žao što nijesu uspjeli, ali smo im dali podršku zbog ispravne odluke da ne srljaju po cijenu života.

Četvrtak, 11. jul

Svanuo je dan koji može biti dan završnog uspona. Ako se po jutru ovdje može poznavati dan, onda nećemo ni iz bivaka izlaziti, a kamo li krenuti prema vrhu. No, pošto se nikad ne zna ostaje nam da pratimo situaciju, dobijamo informacije od Zokija i spremni smo za brzu reakciju ukoliko nam se vrijeme otvori. Cijeli dan bjesni oluja, snijeg, ledena kiša, oblaci potpuno pokrili planinu, stisli sa svake strane kao da je brane od nečijeg dodira. Mi smo strpljivi, hidriramo organizam, igramo karte i osluškujemo vrijeme. Naši cimeri se polako pakuju za povratak u Terskol, nemaju vremena za čekanje i moraju nazad u Poljsku. Za razliku od njih mi smo opušteni jer znamo da smo ostavili dovoljno rezervnih dana i da će se nebo sigurno otvoriti, barem jedan dan, da stignemo do vrha.

Petak, 12. jul

Nakon olujne noći sviće nešto mirniji dan. Vjetar je još uvijek prilično jak, temperatura je osjetno niža, a snijeg pada slabijim intezitetom. U toku dana vjetar slabi, padavine su povremene ali i dalje je velika magla i oblačnost. Ovo nam već liči na prognoze koje nam je slao Zoki. Možda ipak 13. jul bude dan uspona!? Time bi naš plan bio u potpunosti realizovan, čak i datumski, što je nezahvalno prognozirati i na nižim planinama, a posobeno ne na ovakvim. Dobijamo nove informacije o vremenu, koje su ohrabrujuće. Vjetar će slabiti do 30km/h, a temperatura oko -19°. Prognoze za 14. jul su još povoljnije – biće slab vjetar od 15km/h i temperaturom od -17°. Donosimo odluku da uspon obavimo 13. jula bez obzira što su nam nepovoljniji uslovi, ako se prognoze ostvare. Odvojili smo robu i opremu za završni uspon. Postoji dilema da li odmah krenuti u perjanim jaknama ili ih držati u rancu, pa obući prema prilikama, ali ni to nije problem kad znamo da imamo sve što nam treba. Pripremao energetske napitke i hranu. Sve je spakovano. Čekamo do večernjih sati kad će se donijeti konačna odluka. Ivana procjenjuje da bi joj značilo da do stijene Pastuhova ide ratrakom, kako nas ne bi usporavala i kako bi bila sigurnija da će izdražati napor. Prethodnih dana se nagledala dosta iscrpljenih planinara i planinarki koji su bili u ozbiljnim situacijama, što je možda uticalo da donese ovakvu odluku. Mi je podržavamo i dogovaramo da ja idem s njom kako ne bi bila sama, a da Fema i Marko krenu 2 sata prije nas, kako bi se uskladili da budemo u približno isto vrijeme kod stijene Pastuhova i uspon nastavili zajedno. Oko 21,00h donosimo se konačnu odluku da krećemo na uspon. Fema i Marko kreću u 1,00h poslije ponoći, a ja i Ivana u 3,00 ratrakom sa još jednom grupom planinara. Idemo na spavanje, povremeno se budimo da bi unijeli veću količinu tečnosti u organizam i malo badema i lješnika.

Subota, 13. jul

Sami početak dana, tek nešto iza ponoći. Marko i Fema su ustali, oblače se i po planu kreću u 1,00h. Ivana i ja ostajemo još neko vrijeme u vrećama ali ne spavamo. Uzimamo vitaminske napitke i nešto malo badema kako bi pripremili organizam za uspon. Ustajemo oko 2,00 časa, oblačimo se, stavljamo dereze i silazimo do bivaka gdje bi trebao stići ratrak koji će nas prevesti do stijene Pastuhova. Na dogovorenom mjestu su planinari iz Novosibirska koji su imali jedan neuspješan pokušaj uspona isto veče kada su odustali naši cimeri iz Poljske. Ratrak dolazi na vrijeme, jer drugačije bi bilo nelogično kad znamo da bi čekanje na toj temperaturi bilo veliki problem. Penjemo se i sjedamo na zaleđenu klupu. Oko nas je još planinara koji su se odlučili na ovaj potez, mislim da ih većina i koristi ratrak prilikom završnog uspona. Urla ratrak zaleđenom padinom prolazeći pored onih koji su odlučili da ovu dionicu pređu pješke. U očima nekih pored kojih prolazimo prepoznajemo pogled želje da su sa nama ali iz njima poznatih razloga ipak nisu. Pred sam kraj vidimo Femu i Marka. Pomislih kako smo dobro uskladili vrijeme i da ćemo ubrzo nastaviti zajedno. Bez obzira što su bili jako blizu, par minuta od nas, nijesmo ih mogli čekati zbog jakog vjetra i velike hladnoće, odlučili smo nastaviti laganim tempom dok nas ne stignu kako ne bi pothlađivali tijelo. Ubrzo su nas stigli, pitamo ih je li sve ok, jesu li se umorili i pravimo formaciju sa Ivanom na čelu kolone da diktira tempo, iza nje ja, Marko i na kraju Fema. Odluka je da idemo sporije ali bez pauza jer svako zaustavljanje stvara probleme za koje treba vremena da dovedu organizam u normalu. Nakon nekih dva sata hoda, na visini iznad 5000m, Ivana ima problem sa desnom šakom koja je bila u grču od hladnoće. Odmah smo reagovali na način što smo joj malo protrljali ruku postavili grijač i navukli deblje perjane rukavice. Sugerisalo smo joj da stalno radi šakom, da stiska i otpušta šaku, kako bi se uspostavila puna cirkulacija. Već nakon 10-ak minuta sve je bilo pod kontrolom. Nastavljamo dalje da traverziramo prema sedlu, mjestu koje razdvaja (ili spaja) dva Elbrusa. Prvi sunčevi zraci obasjavaju istočnu stranu Zapadnog Elbrusa. Za nas to znači manju ugodnost, bar za neki stepen višu spoljnu temperaturu. Oko 8,00h, po lokalnom vremenu, dolazimo do sedla (5370m). Veći dio planinara ovdje pravi pauzu i okrepljuje se pred završnu dionicu, koja na prvi pogled djeluje deprimirajuće zbog eksponiranog terena, a pri tome se vrh još ne nazire. Kao većina planinara i mi pravimo kratku pauzu da uzmemo malo tečnosti, nešto slatkiša-uglavnom suvog voća, stavimo naočare i skinemo jedan sloj garderobe. Nakon pauze nastavljamo istim tempom prema vrhu. Već sustižemo one koji se krenuli jačim tempom i nepotrebno iscrpili organizam. Ovdje nema pobjednika, samo oni koju se se popeli i oni koji su odustali, redosljed nije bitan, vrijeme nije bitno, tako da mi nije jasno zašto kod nekog postoji potreba da srlja kad to može biti jedan od glavnih uzroka neuspjeha. Na polovini završne dionice pravimo još jednu kraću pauzu jer nam prija jutarnje sunce u zavjetrini. Na tom dijelu, zbog eksponiranosti i rizika da neko prokliza postavljeno je fiksno uže u dužini neki 20-30m. Tu dionicu prolazimo bez kačenja, jer smo procijenili da možemo, samo što se krećemo još sporije i opreznije. Ubrzo dolazimo do vrha eksponirane strane gdje nam se prvi put ukazuje vrh Elbrusa, najviša tačka Evrope. Pred nama je par stotina metara manje eksponiranog ili ravnijeg terena i mali brežuljak na kraju na kojem se već nalazi grupa planinara koja proslavlja uspješan uspon. Prvi susret sa najvišim vrhom Evrope, vrhom koji svima iz ekipe predstavlja visinski rekord, jedan od 7 summit vrhova izaziva prve emocije. Nekontrolisano se oči pune suzama davajući oduška duši i tijelu, iskazujući radost da smo uspjeli i da je sav napor koji smo imali prethodnih mjeseci priprema i odricanja bio vrijedan toga. Prilazimo polako samom vrhu, drugi nas pozdravljaju, dijele radost s nama, sve je veličanstveno. Vadimo crnogorsku zastavu koja se zavijorila na Dan državnosti, čime smo na naš način obilježili ovaj važan datum za Crnu Goru i simbolično je na taj dan doveli do vrha Evrope. Pokušavamo da našu radost i uspjeh podijelimo sa drugovima iz kluba i najbližima ali nije moguće jer mobilnog signala ipak nema. Imali smo dogovor za direktno uključenje u Jutranji program javnog servisa kako bi sa građanima podijelili naš uspjeh i čestitali im Dan državnosti, ali to nije bilo moguće. Jak vjetar i esktremno niska temperatura (po slobodnoj procjeni, sa subjektivnim osjećajem između -22º i -25º stepeni) ne dozvoljavaju predugo zadržavanje na vrhu. Zadržavamo se toliko da se ovi trenuci trajno sačuvaju od zaborava nekom fotografijom ili video klipom. Čim smo završili sa fografisanjem krenuli smo nazad. Svi smo srećni, ispunjeni pozitivnom energijom, fizički potpuno spremni za naporno spuštanje. Najeksponiraniji dio završnog uspona spuštamo laganio bez kačenja u fiks. Na sedlu opet pravimo pauzu kako bi skinuli perjane jakne, uzeli nešto hane i tečnosti prije nego što nastavimo dalje. Slažemo se da Fema i Marko idu brže, a da ja pratim Ivanu. Oni će dok stignemo skuvati supu i čaj. Na traverzi prema stijeni Pastuhova uočavam mladića koji je na ivici izdržljivosti. Ljulja se, sapliće, kao da će svaki čas skliznuti niz padinu, pad bi za njega bio koban jer sugurno ne bi imao snage da se zaustavi. Sama pomisao na tu scenu u meni stvara nemir. Vidjevši da je to pitanje momenta, ubrzavam i sustižem ga u trenutku kad njegovo tijelo posrće i naginje se u pravcu padine. Uspijevam da ga uhvatim za jaknu i povučem na suprotnu stranu kako bih ga zaustavio. Vidim mu strah u očima. Pokušava nešto reći ali nerazumljivo. Zamolio sam Ivanu da mu postavi nekoliko pitanja kako bi procijenio da li rasuđuje stvari. Ivana ga pita kako se zove, odakle je, da pomjeri ruku, nogu… Dobro reaguje što je znak da nema težih posledica osim velike iscrpljenosti. Dajemo mu energetske napitke, dekstrozu, malo hrane i čekamo da povrati snagu. Nakon 20 minuta uzimam njegovu opremu da je nosim i polako krećemo. Korak mu je i dalje nestabilan, veoma brzo se zamara i još uvijek teško priča. Pravimo česte pauze. Ne puštam ga iz vida, stalno sam uz njega spreman da reagujem. Kad je bio malo bolje saznajemo da se zove Saša, da je iz Ukrajine i da je krenuo sa još dva druga koji su odustali. On je želio da nastavi, želio je da popne vrh koji zamalo nije platio glavom. Napravio je grešku koji nije smio – otišao je sam. Sa Sašom se pozdravljamo na Priutu jer on nastavlja do Garabašija, razmjenjujemo kontakte i želimo mu sreću u nastavku. Ubjeđuje nas da je mnogo bolje i da može nastaviti sam, u šta se i sami uvjeravamo jer mu je koordinacija bolja. Saša se javio već sjutra, kako bi nam se još jednom zahvalio na svemu i poželio nam srećan put za Crnu Goru, sa obećanjem da ćemo se opet vidjeti.

Dolazimo do našeg bivaka. Ispred se sunčaju Fema i Marko. Kažu nam da imamo vremena, ako požurimo da se spakujemo, da stignemo do žičare prije nego je zatvore. Pošto je u naš bivak došla veća grupa planinara, ta ideja nam biva prihvatljiva i počinje pakovanje na brzinu. Mislim da sve nije trajalo duže od 10 min. Bili smo spremni da krenemo već posle 15 minuta. Uzimamo ratrak da nam spusti stvari do Garabašija i da se ujedno i mi prebacimo, drugačije bi rizikovali da zakasnimo. Uspjeli smo. Kod žičare smo bili prije 15,00h, a radno vrijeme je do 16,00h. Kao u dolasku, Fema sjeda i ide prvi kako bi skidao stvari sa korpi, koje ćemo mi stavljati, nakon čega ćemo se i mi spustiti. U toj trci i sekanju sa stvarima Marku su spale naočare sa glave da nije osjetio. Povratka nije bilo. To nam je nekako pokvarilo ono zadovoljstvo koje smo osjećali vidjevši koliko se nervira, posebno što naočare nijesu bile njegove ali, u tom trenutku, se više ništa nije moglo učiniti. Pokušali smo da ga malo oraspoložimo ali nije vredjelo. Stužemo u Azau, uzimamo taksi i idemo do Majkla, vlasnika kuće u kojoj smo prethodno boravili, da uzmemo stvari koje su nam ostale i da vidimo ima li opet mjesta kod njega. Kada smo stigli, rekao nam je da je zauzeto ali da će nas on povesti kod njegovog prijatelja koji ima dobar smještaj. Bio je to novi hotel, porodični biznis, na samom kraju Terskola prema Azauu. Imali smo ljubazne domaćine, mogućnost samostalnog spremanja hrane ili ishrane u hotelu. Bili su vrlo komunikativni, spremni da za svaku našu potrebu izađu u susret. Posebno nas je oduševio vlasnikov sin, dječak od 12 godina, koji nema tajni kad su računari u pitanju, kao da je rođen s njima. Sve što nam treba on vješto pronalazi na internetu, šalje e-mailove, skida slike sa aparata koje šaljemo Draganu Bulatoviću za sopštenje medijima. Osim vještog rada na računaru jako je vaspitan, pun poštovanja prema nama i ništa mu nije teško da uradi.

Pošto nam je ostalo skoro nedelju dana do povratka pokušavamo da promijenimo termin leta od Moskve do Podgorice. Zovemo poslovnicu u Podgorici i oni nam potvrđuju da je moguće, samo da još provjerimo da li možemo izvršiti promjenu povrtaka od Naljčika do Moskve. Tu nam pomaže Elvira, žena vlasnika hotela, koja zove nekog ko radi na tim poslovima u pošti (tu se vrši prodaja karata). Dobijamo potvrdan odgovor s tim što ćemo morati izvršiti doplatu za tu uslugu u iznosu od po 12€. Prihvatamo i dogovaramo se da u ponedeljak izvršimo promjenu karata. Nakon toga tuširanje, kratak odmor pa u grad da se sve zalije hladnim pivom.

Nedelja – ponedeljak, 14.-15. jul

Vrijeme provodimo obilazeći radnje suvenira, kupujući poklone prijateljima i rodbini i uživamo u lijepom vremenu i šetnji.

Utorak, 16. jul

Oko 12 časova ispred hotela stiže naručeni taksi. Polazimo za Naljčik. Nakon dva sata vožnje stižemo ispred željezničke stanice. Prolazimo rendgensku i pasošku kontrolu, smještamo se na klupu i čekamo voz koji bi trebao po redu vožnje da bude postavljen na kolosijek za neka dva sata. Voz je u stanici bio 40 minuta prije polaska što nam je dalo dovoljno vremena da se lagano smjestimo i pripremimo za 36 sati dug put do Moskve.

Srijeda 18. jul

U Moskvu stižemo tačno na vrijeme, oko 4,20h. Sa Goranom smo dogovorili da ne ustaje rano, već da dođe negdje oko 8,00h, kako bi pošli do Crvenog trga. U međuvremenu ostavljamo stvari u garderobi na stanaci i pijemo jutarnju kaficu. Goran je došao u dogovoreno vrijeme. Otišli smo u brz ali sadržajan obilazak Crvenog trga. Nakon toga smo se vratili do stanice kako bi imali vremena da opet uživamo u piletini i mojitu u KFC-u.Već oko podne smo krenuli express vozom ka aerodromu Domodedovo. Let nam je bio u 13, 50h. U avionu zatičemo ljubazne stjuardese Montenegroairlinesa, koje su bile u avionu i na našem letu iz Podgorice. Trude se, ako uopšte može više, da nam let bude još prijatniji i da nas uvaže znajući gdje smo bili i da smo uspjeli.

Na areodromu u Podgorici su nas čekaju prijetelji i rodbina sa razvijenim crnogorskim zastavama i šampanjcem. Čekali su nas i predstavnici medija kako bi nam čestitali na uspjehu i napravili priču za javnost.

Na kraju, zahvaljujemo se svima koji su nam dali podršku: porodicama, prijateljima, drugovima, medijima i svim onima koji su se radovali našem uspjehu.

Do neke nove ekspedicije…

Dušan Bošković, vođa ekspedicije