„Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi“ – Nejc Zaplotnik.
Visokogorska planinarska ekspedicija „ALPI 2017“ u organizaciji Planinarskog kluba “Visokogorci Crne Gore” i Planinarskog saveza Crne Gore, uspješno je završena. Ali, poslije nje ostao je „put“, osvojeni vrhovi i pregršt sjajnih emocija! Za one, koji poput Nejca Zaplotnika traže i nalaze svoj „put“ i svoje vrhove, potrudio sam se da nešto napišem o „mom putu“ tokom expedicije „ALPI 2017“, prilikom koje smo ispenjali tri predivna alpska vrha: Breithorn 4165 mnv (Švajcarska), Grand Paradiso 4037 mnv (Italija) i onaj za sve nas najznačajniji i najveći Mont Blanc 4810 mnv (Francuska).
Piše: Ćazim FETAHOVIĆ
Zbog tog predivnog „puta“, zbog emocija koje sam doživio i koje će poput vatre uvijek tinjati i trajati u meni, želim da dio te fantastične priče i ljepote prenesem i podarim i Vama – dragim prijateljima, koji imate svoje snove i svoj svijet planina u kojemu nalazite svoj mir i svoj nemir. Razlog više da nešto napišem i da dio emocija i „mog puta“ sa naše ekspedicije nesebično podijelim sa Vama jeste, i obraćanje i poruka našeg vodiča Milana Radovića (jednog od najboljih crnogorskih planinara), koji nam se, na kraju ove uspješno okončane ekspedicije, obratio i poručio: „Dijelite nesebično svoje znanje i iskustvo sa uspona i ekspedicija. Tako će korist od toga imati svi“!
Zbog Nejca, zbog Milana i zbog puno toga, evo mog izvještaja sa ekspedicije ALPI 2017 koji će pratiti i prilog fotografija sa uspona (Breithorn, Grand Paradiso, Aguille du Midi i Mont Blanc). Za neke od Vas će ovaj izvještaj biti inspiracija, izazov i korisno iskustvo, da planiraju svoj novi „put“ i krenu u predivne vrhove Alpa. A, za one kojima je „put“ samo napor da stignu do svog cilja (vrha), ovaj izvještaj i album nijesu namijenjeni.
Ekspedicija „ALPI 2017“
Trajanje ekspedicije: 11-20. jul 2017.
Nedelju dana prije expedicije: Sve pripreme u vezi izbora i kompletiranja opreme za našu planiranu ekspediciju su završene. Kao i svi članovi našeg ekspedicijskog tima stalno gledam vremensku prognozu koja je jako loša za planirani termin expedicije. U takvim vremenskim uslovima uspon na Mont Blanc ostaće za sve nas samo pusta želja! Svi članovi naše expedicijske grupe su iskusni planinari koji su se više od 6 mjeseci strpljivo i sa puno energije pripremali u zimskim uslovima, penjući najteže crnogorske planine i vrhove (Prokletije, Durmitor, Hajla, Bjelasica, Sinjajevina, Orijen, Komovi…). Nabavljeni su i poslednji komadi potrebne visokogorske opreme. Na našoj zatvorenoj grupi na viberu, i u svakodnevnim kontaktima, svi izbjegavamo da govorimo o vremenskoj prognozi i ako nam je ona stalno u glavi! Stalno razmišljam: da li je moguće da nećemo imati sreće sa vremenom i da će sav naš višemjesečni trud pasti u vodu? Ipak, potajno se svi nadamo da će se vremenski uslovi promijeniti i da će biti drugačije. Znamo da se vremenske prilike na visokim planinama veoma brzo mijenjaju i da treba da budemo strpljivi. Ubrzo nam stižu dobre vijesti. Vremenska prognoza se poboljšava iz dana u dan, da bi na sami dan našeg polaska bila čak izvanredna. Svi smo sretni i radosni zbog toga i onda, ohrabreni, na glas komentarišemo kako smo se tužno i razočaravajuće osjećali prethodne sedmice dok smo pretraživali sajtove sa dugoročnim vremenskim prognozama. Najzad smo svi raspoloženi i zadovoljni, jer su naše šanse za uspješnu realizaciju planirane Ekspedicije sada postale sasvim realne. Svi smo nestrpljivi da krenemo. Polazak je zakazan za srijedu (12.07.2017) u 20h, ispred prostorija PK Visokogorci.
Olivera Knežević, Slobodan Cmiljanić, Darko Vlahović;
Čuče: Saša Popović, Jelena Petković, Dušan Bošković, Aleksandar Đajić, Dražen Marković
Srijeda 12. jul:
Od 19 do 20 h članovi expedicije i njihovi prijatelji se okupljaju na parkingu ispred prostorija PK Visokogorci. Srdačan susret prijatelja i njihovih porodica. Poslije pozdravljanja i fotografisanja, članovi ekspedicije se smještaju u dva vozila (Opel kombi 9 članova i Reno Kangoo 5 članova). Oko 20 h Ekspedicija kreće iz Podgorice.
Četvrtak 13. jul:
Brzo prolazimo Nikšić, Hercegovinu i hrvatskim auto-putem jurimo ka Sloveniji. Poslije prilično naporne noćne vožnje i kraćih odmora na stajalištima pored auto puta, kako bi nešto pojeli i osvežili se kafom, u ranim jutarnjim časovima ulazimo u Sloveniju.
Tokom vožnje dogovaramo se i zaključujemo, da nikom od članova ekspedicije nije neophodna kupovina planinarske opreme te, zbog uštede vremena i da bi skratili put, odustajemo od ranije planirane trgovine u BTC Ljubljana. Čuvene prodavnice planinarske opreme „Iglu šport“ i „Kibuba“ ostavljamo za neki drugi put. Ubrzo ulazimo u Italiju i nastavljamo vožnju ka odredištu. Ređaju se: Trst, Venecija, Padova, Verona, Brescia, Bergamo, Milano… U Cerviniu, gdje se nalazi naš kamp koji smo uredno rezevisali, stižemo u popodnevnim časovima. U dobro snabdjevenom marketu kupujemo neophodne namirnice. Slijedi postavljanje šatora i večera. Kamp u Cerviniu se nalazi na oko 1250 mnv, lijepo je uređen i ima sve potrebne sadržaje za boravak, kao i internet. Prije odlaska na spavanje pravimo kratak dogovor i razradu plana za sjutrašnji uspon na Breithorn (4165 mnv).
Petak 14. jul:
Ustajemo u ranim jutarnjim časovima. Slijedi kraći doručak, demontiranje šatora i prepakivanje. Ubrzo krećemo sa našim vozilima, punim opreme i dolazimo do Breuil – Cervinio, gdje se nalazi žičara (2025 mnv) kojom treba da stignemo do podnožja Breithorna. Neposredno pored žičare nalazi se uređen parking na kojem parkiramo i ostavljamo naša vozila. Sa platoa, gdje smo ostavili vozila i gdje počinje žičara, pruža se fantastičan pogled na Materhorn čiji „iskrivljeni“ vrh, okupan prvim jutarnjim suncem, probada pramenove magle koji ga uporno pokušavaju obaviti. Nestvaran je taj pogled na Materhorn koji se, tu ispred nas, poput zakrivljene svjetlucave gromade uzdiže i mami naše uzdahe.
Dok čekamo na ulaz u gondolu, oči nam začarano zure put Materhorna. Mnogi od nas, prepoznaju svoj sledeći cilj i svoj „put“. Na platou žičare, se već nalazi i veliki broj skijaša, koji zajedno sa nama čekaju na prevoz gondolom do poznatog skijališta koje počinje iznad 3500 mnv. Ulazimo i smještamo se u kabine gondole. Slijedi brz uspon gondolom do platoa Rosa Testa Grigia 3480 m, gdje se nalazi lijep restoran i počinje skijalište. Iako smo imali dva presijedanja u dvije međustanice, dosta brzo smo stigli do našeg polazišta.
Odmah po silasku iz gondole, izlazimo na vječiti snijeg gdje nas dočekuje pravi zimski ambijent poznatog italijanskog zimskog centra Cervinio. Brzo stavljamo dereze i vršimo pripreme za uspon na Breithorn (4165 mnv). Naš put na vrh ove lijepe planine prolazi pravo preko poznatog skijališta gdje se već nalazi veliki broj skijaša. Na skijašima koji promiču pored nas, prepoznajemo nacionalne boje njihovih država. Tu su brojne reprezantacije koje se već pripremaju za narednu sezonu. Imamo nesvakidašnju priliku da, tu ispred nas, gledamo svjetska imena alpskog skijanja. Svi koji nešto znače u alpskom skijanju su na ovim stazama. Pravi zimski ambijent. Ovamo kao da je već puna skijaška sezona! Kao strastvenom ljubitelju skijanja, prolazi mi kroz glavu misao, da ovdje valja posebno doći i skijati! Nije to ni tako skupo, niti tako daleko. Umjesto hotela može se spavati u nekom kampu… Kakav užitak! Skijaš i gledaš na Materhorn, koji tu – ispred tebe, nestvarno lijep i moćan stoji i zrači netaknutom ljepotom. Tako je blizu, a samo ga pogledom možeš opipati i dodirniti.
No, sada valja zaboraviti na skijanje i u koloni krenuti prema vrhu planine. U koloni krećemo bez naveze, za koju ocjenjujemo da nam nije neophodna! Naša kolona ide, na samo par metara desno od označenog skijališta, kojim brzo promiču brojni smučari. Međutim, već odmah na početku, poslije samo stotinak metara pređenog puta, meni desna noga iznenada tone i upada duboko u snijeg. Bacam se naprijed i lijevom nogom i rukama ukupovam se čvrsto u led i snijeg. Polako se okrećem i pokušavam izvući desnu upalu nogu vrteći je u krug. Na moje veliko iznenađenje, osjećam da se moja noga neobično lako vrti, kao da nije upala u dubok snijeg već, visi negde u bezvazdušnom prostoru. Upinjem se radoznalo, da još malo razgrnem snijeg pored noge kako bih vidio gdje sam to upao. Ubrzo me moj pogled pored upale noge, naježio i zaledio… Velika nepregledna rupa i oštra pukotina u ledu ispod mene!!! Baš onako strašno i jezivo, kako sam to nekada samo u pričama i alpinističkim izvještajima doživio. Snažno se trznuh i rukama privukoh tijelo naprijed izvlačeći upalu nogu iz pukotine duboke nekoliko metara. Skoro da i ne dišem. Brzo se prevrćem bočno i kotrljam nekoliko puta kako bih se što brže i što dalje udaljio od ove jezive i strašne pukotine. Ubrzo sam se našao na tvrdom i sigurnom pored utabane skijaške staze, kojom nastavljam „siguran“ put. Nekoliko njih iz kolone je sve to mirno posmatralo ne shvatajući do kraja o čemu se radi i kolika se pukotina nalazi ispod mene. Kada sam im prišao i rekao šta mi se desilo, od tog trenutka svi smo pažljivo išli preko skijališta, uređenom i ograđenom stazom koju su ratraci istabali i uredili. (Bili smo jedini „hrabri“ planinari tog dana, koji su taj dio staze potcijenili i išli bez naveze)!?
Poslije kraćeg uspona, u koloni traverziramo preko skijališta i prelazimo na drugu stranu ograđene skijaške staze. Sve vrvi od brojnih skijaša koji lete pored nas. Desetak žičara je u punom pogonu. Pored mene, na samo par metara, skijaju hrvatski reprezentativci. Na stazi su postavljene brojne kapije za trening koje skijaši obilaze u punoj brzini. Ovdje se skupila sva svetska elita. Pripreme za zimsku sezonu, već su u punom zamahu. Dok prolazimo pored njih, neki od skijaša nas začuđeno gledaju kako hodamo bez skija i dobacuju. A, neki od njih sa osmijehom prihvataju naš poziv za zajednički snimak. Pravimo željene fotografije i nastavljamo kretanje u koloni. Kakav divan početak dana i prvi susret sa Alpima.
Napuštamo skijalište i napredujemo ka strmom usponu koji vodi ka vrhu Brajthorna. Uskoro se hodanje za Breithorn odužilo. Noge postaju sve teže. Većina planinara iz ekipe počinje se žaliti na glavobolju i umor. A, tek smo prešli nešto više od pola planiranog puta! Još nismo dostigli ni 4000 mnv. Evo, i meni počinje glava da zuji, osjećam neki pritisak i tupi bol. S nevjericom, razmišljam da li su to prvi ozbiljni znaci visinske bolesti? Zar već problemi na prvom planiranom usponu koji bi trebao da bude i najlakši? Sada shvatam da je uspon žičarom (i savladanih oko 1500 mnv) bio za nas suviše brz i da nismo dobro aklimatizovani. Neki od najiskusnijih u grupi se žale na užasne bolove u glavi, pomišljaju da odustanu. Poslije kraće pauze konsolidujemo se i laganim tempom nastavljamo kretanje. Nema odustajanja! Za ovu ekspediciju smo se dugo i naporno pripremali, zar na prvom iskušenju da odustanemo? Idemo naprijed! Izdržaćemo! Dok se lagano penjemo i napredujemo prema vrhu, susrećemo brojne kolone i naveze planinara. Vodič Milan (Radović) je poslije pauze odredio lagan tempo koji mogu svi pratiti. Korak po korak, napredujemo sigurno. I najzad, evo nas stižemo do strmog završnog uspona – još samo stotinak metara do vrha! Vidimo grupu planinara na vrhu, to nam daje dodatnu snagu. I ako je temparatura oko minus 10 stepeni, dan je prelijep i sunčan. Uskoro izlazimo svi (nas 14) na vrhu. Prelijep osjećaj. Fantastičan pogled i panorama oko nas na Materhorn, okolne vrhove julijskih Alpa i skijalište Cervinio. Na vrhu se naizmenično smenjuju sunce i oblaci magle koje vjetar rastjeruje. Brzo se okrepljujemo i pravimo prve fotografije sa vrha Breithorna (4165 mnv). Sada smo svi srećni. Dosegli smo naš prvi ekspedicijski cilj! Poslije kraćeg odmora i prikupljanja snage slijedi dosta brz spust ka žičari. Valja stići do stanice prije 16h kada prestaje da radi žičara. Krećemo se brže i lakše, a ona užasna glavobolja kod svih je skoro nestala.
U poslijepodnevnim časovima, ulazimo u naša vozila načičkana svakojakom opremom i napuštamo Cervinio. Oko 18 h već stižemo u predivnu dolinu Valsavarenche, smještenu u podnožju najvišeg vrha Italije Grand Paradiso (4037 mnv), gdje se nalazi kamp Pont (1960 mnv). Odmah postavljamo šatore i odlazimo na tuširanje. A potom slijedi večera na klupi pored razapetih šatora. Na naše iznenađenje, ogromni broj krupnih komaraca nas napada dok večeramo. Čudimo se da ih ima u ovolikom broju i da su tako krupni na ovoj visini (oko 1900 mnv)? Poslije večere odlazimo u obližnju piceriju gdje ispijamo kafu. Gledamo vremensku prognozu i dogovaramo plan za sjutra. Vremenska prognoza je odlična i sjutra nas očekuje lijep dan i lagan hod od oko 3h do Planinarskog doma Vitorio Emanuele II (2732 mnv).
Subota 15. jul:
Ustajemo bez žurbe. Danas je u planu samo put do planinarskog doma Vitorio Emanuele II koji se nalazi na 2732 mnv. Staza prema najvećem vrhu Italije Gran Paradiso je ogledni primjer kako treba uređivati i održavati planinarske staze. Ali, Alpi su Alpi a, tradicija je tradicija!!! Istorija se očito ne može preskočiti. Neće to kod nas tako brzo… Na putu srećemo veliki broj planinara i ljubitelja prirode koji cirkulišu prema domu Vitorio Emanuale II. Gran Paradiso je kultna planina za Italijane kao što je to Triglav za Slovence ili Olimp za Grke.
Poslije 3 h hoda naša ekipa stiže do doma Vitorio Emanuele II. Divna građevina sa prelijepom terasom i restoranom. Sa terase doma se pruža predivan pogled na okolne vrhove Alpa i jezero koje se nalazi na samo 50-tak metara od doma. Fantastičan ambijent! Odmah skidamo ruksake i sijedamo za veliki sto na terasi naručujući izvanredno pivo Moretti. Atmosfera je super. Prosto smo opijeni, što vidikom koji se pruža prema jezeru i lednicima koji su se spustili na stotinak metara od nas a, što izvanrednim pivom koje nam itekako prija. Prija nam i njegova, za ove prilike, pristupačna cijena od samo 5 eura za veliku flašu od 0,66 litara. Za susjednim stolom, takođe sjedi i ispija pivo u enormnim količinama, poveća grupa veselih Italijana. Pitaju nas odakle smo i odmah se upoznajemo i zbližavamo (kao prava rodbina). Nazdravljamo jedni drugima, njihovom kralju Vitorio Emanule II i kraljici Jeleni Savojskoj (crnogorskoj princezi, posljednjoj kraljici Italije) te, zakazujemo ponovni sastanak na terasi doma u 19 h kada se raspremimo i malo odmorimo. Danas je dan za opuštanje i odmor. Terasa oko doma je izvanredno lijepa i prostrana. Nastavljamo sa poslijepodnevnim sunčanjem na 2732 mnv i gledamo hrabre kupače u jezeru! Fantastično – nestvarno kupanje u jezeru pored lednika! Jedna grupa naših je već otišla u krevet i odmara. I ja im se ubrzo pridružujem. Osjećam da treba da nadoknadim san i nespavanje svih ovih dana. Poslije kraćeg ali lijepog odmora, oko 19 h izlazimo na terasu ispred doma. Pozdravljamo se i družimo sa veselim Italijanima. Već je oko 20 h sunce polako zalazi iznad oštrih vrhova Alpa. Pored jezera je veliki broj planinara i ljubitelja prirode koji očarani gledaju njegovu tirkizno plavu površinu koja se njiše i treperi, pod naletima blagog vjetra, obasjana posljednjim zracima sunca koje nestaje iza okolnih vrhova. U tim trenucima igre i zanosa, udaljen 50-tak metara od doma, bacam pogled na terasu i krov doma koji poprima futuristički moderan izgled, poput nekog svemirskog objekta. Sve je ovde futuristički i na granici realnog. Fantastičan zalazak sunca. Fantastično mjesto!
Uskoro pristižu naši iz spavaonice, odlazimo na večeru koja je zakazana u 21 h. Odlična usluga, divni konobari, opuštena atmosfera a hrana za čistu desetku! Uz sve to, nije ni skupo za ovakve prilike. Odlična večera na 2780 mnv, gdje se jedino helikopterom vrši nabavka namirnica, košta 13 eura. Svi su prezadovoljni večerom i uslugom. Vidno raspoloženi ispijamo nekoliko pića. Dok su neki uživali u već dobro isprobanom i provjerenom pivu Moretti drugi su se odlučili za odlično crno vino. Đaja, vidno raspoložen (sa razlogom), čašćava veselog konobara pristojnom napojnicom.
Oko 23h ustajemo i iz restorana krećemo put spavaonice. (Neki su odlučili da još malo ostanu i druže se u restoranu). Valja se odmoriti i spremiti za sjutrašnji naporan dan. Sjutra nas čeka ni manje ni više nego Grand Paradiso, najviši vrh Italije koji je i tehnički najzahtjevniji uspon na našoj maršruti.
Nedjelja 16 jul:
Ustajemo u ranim jutarnjim časovima i u 3 h krećemo iz Doma Vitorio Emanuele II prema vrhu Grand Paradiso Jedna od naših cura se odmah žali na glavobolju i probleme sa vrtoglavicom. Racionalno odlučuje da ostane u Domu i ne izlaže sebe i ekipu mogućim problemima. Po mraku, sa uključenim čeonim lampama, grabimo uz strmi kuloar odmah iznad Doma. Ubrzo slijedi eksponirani i opasan uspon lednikom preko kojeg se vrlo teško mimoilozimo sa drugim grupama planinara. Krećemo se u navezama od po tri, četiri člana. Po mraku raspoznajemo čeone svetiljke većeg broja planinara koji hitaju ka vrhu Grand Paradiso. Od samog polaska prati nas kontinuiran i eksponiran uspon. Naša ekipa ima lagan i umjeren tempo hodanja. Svi u ekipi se dobro drže i niko nema većih problema. Očigledno je da su duge pripreme ekipe za ovu ekspediciju urodile plodom. Poslije oko 6 h hoda nalazimo se u podnožju stijene Gran Paradiso.
Pred nama duga formirana kolona planinara koji se lagano mimoilaze. Jedni hitaju prema vrhu dok drugi lagano silaze. Na stijeni ispod vrha Gran Paradiso velika gužva, otežan je mimoilazak planinara na uskom prostoru gdje stalno postoji opasnost da kliznete niz okomitu stijenu. Kod nekih članova naše ekipe se počinju javljati znaci umora i visinske bolesti. Strpljivo, u navezi, priljubljeni na stijeni čekamo i mimoilazimo se sa brojnim planinarima. Korak po korak napredujemo prema vrhu. Uskoro je pred nama i onih zadnjih, najzahtjevnijih 50-tak metara ispod samog vrha, gdje se do izlaska na vrh mora oprezno prepriječiti desetak metara strme vertikalne stijene, ispod koje zjapi ogromna provalija. Na tom opasnom mjestu je uvijek najveća gužva. Za mnoge planinare tu je poseban ispit i iskušenje kada treba nanovo preispitati svoju hrabrost i odlučnost. Vratiti se nazad i baciti sav uloženi trud ili krenuti naprijed i zakoračiti u neizvjesnost? Neki od planinara nepomično stoje i zure ispred sebe pokušavajući da odlože tu tešku odluku. Ali, vremena za razmišljanje nema puno. Već pristiže druga grupa planinara, koji se tiskaju na stijeni pored nas. Nema čekanja! Ko želi ispuniti svoj cilj i dotaći taj magični vrh Gran Paradiso (4037 mnv), mora skupiti hrabrosti i preći tih desetak metara u kojima više lebdite nego li nogama dodrujete tlo. Sa osjećanjem radosti da smo tu, na dohvat cilja i samo pedesetak metara od njega, prikljupljamo snagu, provjeravamo opremu i jedan po jedan krećemo put ove nimalo prijatne stijene koja nas dijeli od najvišeg vrha Italije! Priljubljeni uz stijenu, poput pauka, oslanjajući se oprezno rukama i nogama na izbočine veličine stope u vertikalnoj stijeni, savlađujemo i poslednju prepreku. U tom trenutku ne smijete gledati u ogroman ponor ispod Vas, niti pomisliti da će Vam se oslonac u stijeni otkačiti ili noga zadrhtati.
I najzad, evo nas! Izlazimo jedan po jedan na poslednjoj polici zaravnjene stijene gdje nas dočekuje uzvišeni kip Marije Magdalene. Na vrhu smo Gran Paradiso (4037 mnv)!
Dodirujemo kip. Grandiozno! Širimo ruke i gledamo oštre vrhove stijena koje nas okružuju. Sa vrha puca fantastičan pogled na moćnu stijenu Gran Paradiso i okolne vrhove Alpa koji paraju nebo. Nalazimo se na tom malom platou, na vrhu, gdje se mogu smjestiti samo tri ili četiri planinara.
Gužva je… svi čekaju da zakorače na taj čuveni vrh i dodirnu kip Marije Magdalene.
Brzo razvijamo crnogorsku zastavu i pravimo fotografije na ovom predivnom vrhu. I ostali članovi naše ekipe smenjuju se na vrhu, slijedi kratko zadržavanje, fotografisanje i silazak. Poslije opreznog silaska sa vrha, brzo hitamo niz ovu moćnu planinu i grabimo prema Domu.
Utisci svih članova ekipe su fantastični. Poslije oko 4h hoda stižemo do doma Vitorio Emanuele II i odmah nastavljamo put prema kampu Pont gdje se valja istuširati i spremiti za polazak u Šamoni (Shamonix). Brzo i prije mraka stižemo preko Kurmajera u Šamoni i smještamo se u kampu „Dva glečera“. Sami naziv kampa sve govori. Kamp se nalazi neposredno ispod dva glečera koji su se, sa masiva Mon Blana, na samo par stotina metara spustili iznad grada Šamoni (1025 mnv). Još jedno predivno mjesto na našem putu. Raspremamo stvari i postavljamo šatore. Svi jedva čekamo da odemo na tuširanje u kupaonicu i presvučemo se.
Sjutra je planiran dan za odmor i obilazak znamenitosti u Šamoniju. Među posljednjim, oko 24 h, krećem u šator na spavanje. Moj kolega u zajedničkom šatoru već spava dubokim snom, ispuštajući karakteristične zvuke poslije napornog dana. Dok ulazim u vreću i spremam se za spavanje, čeka me veliko iznenađenje. Moj dušek na kojem spavam je poluizdušen!? Ubrzo pod teretom mog tijela iz njega izlazi i ono malo vazduha koje je bilo ostalo u njemu. Kakav peh! Nalazim se na tvrdoj zemlji umotan u vreću i razmišljam šta sada uraditi? Svi su umorni i već u punom snu. Iz okolnih šatora čuje se orkestrirano hrkanje! Kako je lijepo čuti kad neko lijepo hrče. To je siguran znak da spava dubokim snom i odmara svoje izmoreno tijelo! Kasno je… Ponoć je već prošla. Ne pada mi na um ništa pametno šta bih mogao uraditi a, da ne probudim ostale. Odlučujem da pokušam da zaspem u takvim uslovima. Moje premoreno i neispavano tijelo stalno je na granici sna. Pred zoru sam možda malo i zaspao.
Ponedeljak 17. jul:
Šamoni – Aguille De Midi. Slobodan dan u Šamoniju. Noćenje u kampu.
Umoran i neispavan ustajem među prvima. Žalim se ostalima na peh koji me noćas zadesio. Mima se javlja i kaže da ima sredstvo za repariranje šatora i da pokušam kasnije da zalijepim svoj dušek. To sam odmah poslije doručka i uradio, i naduvao dušek.
Danas nam je slobodan dan. Saša, Slobo, Olja, Aleksandra i ja smo još juče isplanirali da poslije kraćeg obilaska grada i Planinarske kuće idemo žičarom na vrh Aguelle di Midi koji se nalazi na 3842 mnv. Ostali dio ekipe se odlučuje za šoping i kupanje u bazenu.
Žičara je puštena u rad 1965. godine i predstavalja pravi inženjerski poduhvat zbog svog ogromnog vertikalnog uspona (od 1035 m do 3842 m), po čemu drži rekord u svijetu.
Cijela građevina, svojom konstrukcijom, oblikom i preciznom izvedbom zadivljuje brojne posjetioce koji na stanici u centru grada Shamonix (1035 mnv), strpljivo čekaju u redovima ne bi li obezbijedili kartu za prevoz (oko 60 eura je povratna karta). Poslije čekanja od oko sat vremena, ukrcavamo se i iz centra grada uspinjemo se žičarom do vrha Aguille di Midi (3842 mnv). Tokom uspona žičarom, tiskamo se pored stakala prozirne kabine kako bi se divili lednicima koji se strmoglavo spuštaju put Šamonija. Ubrzo stižemo do poslednje platforme ispod samog vrha Aguille di Midi gdje se iskrcavamo iz kabina. Pred nama puca zadivljujući pogled na okolne vrhove Alpa: Mont – Blanc du Tacul 4248 mnv; Mont Maudit 4465 mnv; Dome du Gouter 4304 mnv; Aguille du Gouter 3840 mnv; Mont Blanc 4810 mnv; Aguile de Bionnassay 4052 mnv… Zadržavamo se na nekoliko lijepo uređenih platformi, kako bi napravili predivne fotografije obližnjih vrhova koji se uzdižu u našoj blizini. Nalazimo se u zoni stalnog leda i snijega. Dan je sunčan sa izvanrednim pogledom na okolne vrhove. Uživamo dok gledamo brojne planinare koji, tu ispod nas u neposrednoj blizini, osvajaju oštre nepregledne vrhove Alpa.
Na samom vrhu ove čudesne građevine nalazi se i izlaz – tunel prokopan u ledu, kroz koji lagano izlaze planinari, formiraju naveze i ulaze u stazu koja vodi ka vrhu Mont Blanc. Lijevo od ove staze, druge grupe planinara lagano se spuštaju i silaze ka gradu Šamoni. Staza koja sa Aguelle de Midi ide ka vrhu Mont Blanc je dosta zahtjevnija od one koju smo mi planirali za uspon od Orlovskog gnijezda (Le Nid d’Aigle – 2372 m) i doma Refuge de l`Aiguille du Gouter (3817 mnv).
Vrijeme na Aguille di Midi (3842 mnv) nam prolazi jako brzo. Srećni smo zbog odluke što smo danas izabrali ovo mjesto da posjetimo. Uživamo punim srcem i plućima u ovoj zimskoj čaroliji. Na terasama sve vrvi od brojnih turista i planinara. Na samo par stotina metara od nas, posmatramo odvažne planinare-alpiniste kako savlađuju i one najteže i najzahtevnije okolne vrhove. Skoro nevjerovatno kako uspijevaju savladati skoro vertikalne stijene. Kakav užitak. Našim foto apartima bilježimo ove nezaboravne trenutke.
Vrijeme nam brzo prolazi… Kratko se zadržavamo i u lijepo uređenoj prodavnici suvenira. Valja kupiti neki suvenir koji će nas podsjećati na ovo predivno mjesto. Brzo završavamo kupovinu i jurimo ka stanici za ukrcavanje u gondole koje će nas spustiti do Šamonija. Dok se spuštamo, iz gondole (iz ptičje perspektive), pravimo snimke predivnih okolnih terasa sa brojnim turistima.
Oko 17 h silazimo sa žičare i susrećemo se sa našom grupom koja nas čeka kod spomenika u centru, posvećenog Jacques Balmat-u i Michel-Gabriel Paccard-u, prvim planinarima koji su osvojili Mon Blan. Cijela ekipa ulazi u market u kojemu kupujemo potrebnu hranu i piće za večeru. Poslije večere, slijedi kratak dogovor za sjutra i odlazak na spavanje. Na moje veliko i neprijatno iznenađenje, opet me čeka poluizdušen dušek! Bijesan sam što danas nijesam to bolje provjerio. Ali sada nema priče i kukanja. Kasno je za bilo kakvu intervenciju na dušeku. Spavam kao sova i čekam da se uključe alarmi za ustajanje.
Utorak 18. jul:
Još jedna neprespavana noć. Kakav maler! Oko 6 h ustajemo svi, slijedi kratak doručak i spremanje za polazak na Mont Blanc. Oko 7 h iz kampa krećemo prema žičari Les Houches (stanica sa gondolom na 1010 mnv), koja nas iz centra Šamonija vodi do mjesta Bellavue (stanica tramvaj). Odatle nas planinski zupčasti voz prevozi do Orlovskog gnijezda (Le Nid d’Aigle – 2372m) gdje se iskcavamo zajedno sa brojnim planinarima koji su se takođe uputili prema vrhu Mont Blanc. Na stanici je velika gužva. Mimoilazimo se sa brojnim planinarima umornih lica koji se žurno ukrcavaju u ovaj mali voz. Ulazak u voz im donosi veliko olakšanje i zaslužni, dugo očekivani odmor poslije napornog puta.
Poslije kraće pripreme opreme, slijedi planirani uspon do doma Refuge del`Aiguille du Gouter (3817 mnv). Brzo ulazimo u stazu koja nas konstantno uzbrdo vodi kroz stjenovite gromade. Staza je dobro osigurana i to nam znatno olakšava kretanje u stijeni. Svi smo u dobroj kondiciji i drži nas početni entuzijazam sa kojim smo krenuli na ovaj uspon. Na našu sreću, snijeg ovdje nije skorije padao pa su stijene po kojima se veremo suve a, što nam znatno olakšava kretanje i daje sigurnost. Atmosfera u ekipi je dobra, brzo napredujemo i niko se ne žali na dosta brz početni tempo koji je Milan odredio. Poslije oko 3 h napornog hoda i konstantnog uspona u stijeni, stižemo do doma Refuge de Tete Rousse na 3167 mnv. Nemamo vremena za zadržavanje u ovom domu, zaobilazimo ga i nastavljamo put prema novom domu Refuge de l`Aiguille du Gouter (3817 mnv) gdje naša ekipa večeras ima rezervisan smještaj i planirano spavanje.
Za oko 6 h savladali smo oko 1500 mnv prolazeći i čuveni „Veliki kuloar“, ili kako ga često, jednostavno i zloslutno zovu „Kuloar smrti“. Na našu sreću, dok smo se približavali kuloaru, zapazili smo da isti nije bio aktivan. Lako i brzo, jedan po jedan, u isprekidanoj koloni i uz potreban oprez, pretrčavamo ovaj ozloglašeni kuloar koji je odnio mnogo života.
Uspon između dva doma je ujedno i tehnički najzahtjevniji dio trase gdje treba savladati oko 650 mnv skoro vertikalne stijene (sa brojnim feratama i osiguranjima).
Staza je dobro označena i osigurana, tako da smo svi uživali tokom ovog nesvakidašnjeg, zahtjevnog uspona.
Poslije oko 6 sati hoda, od iskrcavanja iz voza, prilično iscrpljeni stižemo do našeg planinarskog doma Refuge de l`Aiguille du Gouter na 3817 mnv gdje nas čeka prijatno iznenađenje.
Dom je izvanredna, moderna građevina sa futurističkim izgledom koji se potpuno uklapa u ledeno okruženje kojim je posvuda okružen. Svojim izgledom mnogo više podsjeća na neki svemirski objekat nego na planinarski dom.
Dok prilazimo ovoj predivnoj građevini, inženjerski instikt me tjera na razmišljanje: koliko je trebalo napora i materijala, da se na ovoj visini napravi ova impozantna građevina? Podvig je još veći kada se zna da je ovo zona vječitog leda i snijega i da je cio materijal morao biti helikopterom transportovan!
Ulazimo u ovaj divni objekat i odlažemo teške ruksake i opremu. Poslije raspremanja i kraćeg odmora, odlazim u restoran da popijem čaj.
Umjesto jednog čaja (u velikoj šolji), popio sam dva čaja i pojeo lijep, ukusan kolač. Ovo osvježenje mi je baš prijalo. Brzo sam povratio energiju. Prava infuzija za moje tijelo. Sjedim pored prozora sa kojeg se pruža fantastičan prizor na okolne vrhove i izlomljene, zarobljene lednike koji se polako spuštaju ka gradu Šamoni.
Svake godine zbog globalnog otopljavanja ovi lednici su tanji za oko dvadesetak santimetara! Ne smijem ni da pomislim kako bi izgledale ove planine bez sniježnog ogrtača koji ih čini čarobnim. Dok gledam u daljinu, vrijeme tako brzo promiče. Već je smiraj dana i sunce na svom zalasku počinje da dodiruje okolne vrhove ovih magičnih planina. Brzo se budim iz mamurluka i postajem svjestan da će sunce brzo zaći za okolne vrhove i nestati za par minuta. Grabim foto aparat i trčim u papučama na terasu ispred doma kako bih napravio još neku lijepu fotografiju. Tamo se srećem sa kolegama Sašom i Slobom koji uveliko škljocaju sa svojim moćnim fotoaparatima (koje su mukotrpno nosili tokom teškog i iscrpljujućeg uspona), i koji takođe ne žele da propuste ovu jedinstvenu priliku. Sunce ubrzo zalazi i svi ulazimo u dom, komentarišući prelijepe fotografije koje smo napravili.
Srijeda 19 jul:
I konačno, dolazi onaj dugo očekivani dan i uspon na najviši vrh Alpa Mont Blanc 4810 (mnv). Buđenje i ustajanje u 2 h. Kao i prethodnih večeri opet sam slabo spavao. Izgleda je ovdje bilo previše udobno za mene poslije šatora i onog izdušenog dušeka. Kao da sam navikao da ne spavam!? Brzo se oblačimo, navlačimo pojaseve i dereze, i u 3 h i 5 minuta krećemo na završni uspon na Mon Blan. Krećemo se po mraku sa upaljenim čeonim lampama, poređani u koloni od 3 naveze. Pred nama i iza nas, obasjane čeonim lampama, naziru se brojne naveze planinara koji „hitaju“ ka vrhu. Uspon je dosta naporan. Kiseonika je sve manje u zraku. Kretanje ekipe je usporeno a, kod nekih članova naše ekipe već se osjećaju izraženi simptomi visinske bolesti: snažna glavobolja, usporenost i dezorijentisanost. Jedan od članova ekipe ima jaku mučninu i povraćanje. I pored snažne želje, ne može dalje. Iskusni vodič Milan razgovara sa njim i upućuje ga da se vrati do planinarskog doma gdje će sačekati naš povratak.
Poslije oko tri sata napornog hoda stižemo do skloništa Valot na 4362 mnv, gdje odlučujemo da napravimo pauzu od dvadesetak minuta i okrijepimo se. Ovaj predah je dobrodošao svima. Ulazimo u limeni objekat u kojem nas već na vratima dočekuje neprijatan miris. Očigledno da ovaj objekat dugo nije ozbiljnije očiščćen. Ali u nevolji, i nevremenu kada treba skloniti glavu, takve stvari se i ne pominju. Jedan planinar, u ćošku prostorije, sklupčan, spavao je u svojoj vreći. Poslije kratkog predaha, brzo izlazimo iz skloništa.
A onda slijedi onaj najteži i najzahtjevniji dio uspona, kada preko uskog grebena Ženevskog noža napredujemo ka vrhu Mont Blanc. Jutarnje sunce već obasjava cijeli greben i sam vrh Mont Blanc koji uzvišeno stoji i presijava se okupan prvim zracima jutarnjeg sunca.
Nebo je vedro a, dan predivan sa fantastičnim vidikom na okolne nepregledne vrhove Alpa i grad Šamoni, duboko u dolini. Neki članovi ekipe imaju ozbiljne probleme tokom završnog uspona ali, snažna želja i saznanje da su tako blizu željenog cilja tjera ih da stisnu zube i idu dalje.
Lagano napredujemo probadajući derezama zaleđeni snijeg i led. Još samo stotinak metara i oštar završni uspon nas dijeli od cilja.
I konačno, evo nas na vrhu Mon Blan (4810 mnv). MONT BLANC!!! Heeej, kakav osjećaj! Zaboravljam na svaki umor i duboko dišem plućima dok mi srce počinje ubrzano da lupa.
Milan prvi izlazi na vrh i širi ruke okrećuči se prema nama. Zajedno sa njim izlazi i cijela naša naveza (Milan, Mima, Saša, Sandra i Ja). Fantastičan trenutak! Koliko sreće i ljepote.
Grlimo se, dok za nama polako pristižu druga, a onda i treća naveza. Na vrhu nas je sačekao Đaja koji je solirao stazom od Di Midija i na vrh izašao desetak minuta prije nas. Vrijeme na vrhu Mont Blanc (4810 mnv) je izvanredno! Gledamo na časovnik, sada je deset časova i pet minuta. Naš završni uspon je trajao planiranih 6 časova. Sve je u najboljem redu. Na umornim licima se polako razliva blaženi osmjeh. Nekoliko kolega koji su imali problema i glavobolju tokom uspona brzo se oporavilo. Saznanje da su uspjeli i da se nalaze na najvišem vrhu Alpa pokrenulo je dodatno njihov adrenalin i dalo im novu energiju.
Svi se radujemo. Fantastičan uspjeh naše brojne ekipe „ALPI 2017. Čak 13 naših planinara je danas izašlo na najviši vrh ALPA – Mont Blanc 4810 mnv.
Stojimo na vječnom snijegu i nijemo, skoro začarano, gledamo na okolne vrhove Alpa koji se okupani jutarnjim suncem presijavaju i odbijaju svetlost koja ih obliva.
Dok tako netremice gledam u daljini, čujem glasove ostalih kolega koji su se već okrijepili i prikupili snagu. Postajem svestan da vrijeme brzo prolazi i da moram napraviti još koju fotografiju kako bih zabilježio ovaj fantastičan trenutak, za koji je trebalo uložiti puno napora i odricanja. A, nagrada za uloženo je iznad očekivanja. Taj pogled sa vrha Mont Blanc je nešto nesvakidašnje i posebno što treba doživjeti i osjetiti.
Za ovaj trenutak spremio sam i nešto posebno! Skidam ranac i iz njega vadim dragocjeni teret koji sam brižljivo sačuvao i iznio na ovo nesvakidašnje mjesto. Flašu vrhunskog crnogorskog vranca koja blista na snijegu Mon Blana! (A, koliko je volje i napora potrebno uložiti da se jedna ovakva staklena flaša vina iznese na vrhu Mon Blan znaju samo oni koji su dosegli ovaj vrh!) Zabadam cepin u snijeg i pored njega postavljam dragocjeni teret koji sam iznio: flašu vranca i pozlaćenu čašu-pehar. Širim crnogorsku zastavu koja blista i treperi pod udarima jakog vjetra. Kakav trenutak i ambijent! Zovem Sloba da zabilježi ovaj nesvakidašnji trenutak.
Heeej, kakav predivan osjećaj! Kakav nalet adrenalina! Iznenađeni i radosni gledaju me Saša i Milan koji mi se brzo pridružuju. Fantastično! Crnogorska zastava treperi u našim rukama dok Slobo pravi nekoliko fotografija koje će biti dragocjeno svjedočanstvo i uspomena sa ovog divnog uspona.
Kakav divan osjećaj. Sada su svi ponosni i radosni. Vrijedelo je doći na ovo mjesto…
Ubrzano pravimo fotografije na vrhu a, onda i onu zajedničku. Kakva ekipa!
Dok tako očarani stojimo, na vrhu se pomolja i pristiže još jedna kolona planinara. Moramo požuriti, vrijeme je već za povratak. Milan poziva da se prikupimo i spremimo za povratak. Grabimo ruksake, pritežemo opremu i formiramo navezu. Slijedi brzi povratak nazad do Doma Refuge de l`Aiguille du Gouter (3817 mnv), gdje je planirano prepakivanje opreme i kraća pauza prije silaska do planinarskog doma Refuge de Tete Rousse (3167 mnv), u kojem imamo večeras spavanje. Tokom našeg silaska prema skloništu Valot, dolazi do snažnog i brzog pogoršanja vremena. Počinje i snijeg da provejava. Još jednom se potvrđuje pravilo da na vrhu planine morate biti prije podne! Odlučujemo se da napravimo kraću pauzu u skloništu Valot (4362 mnv) a tek onda da nastavimo dalje put prema domu Aiguille du Gouter (3817 mnv).
Dok se približavamo domu Aiguille du Gouter, snažan vjetar donosi gustu maglu a, snijeg se miješa sa sitnim kapima kiše koja nam vlaži odjeću. Za oko 4 h stigli smo od vrha Mont Blanc (4810 mnv) do planinarskog doma Refuge del` Aiguille du Gouter (3817 mnv).
Poslije kraće pauze i presvlačenja, nastavljamo brzi silazak do planinarskog doma Refuge de Tete Rousse (3170 mnm). Cijelo vrijeme puta nas prati magla i kiša koja se stalno povećava i smanjuje. Poslije oko 2 h brzog silaska niz stijene, naša ekipa stiže do planinarskog doma Refuge de Tete Rousse (3170 m/nm). Svi smo kvasni i natopljeni do gole kože što od znoja zbog brzog silaska a, što od kiše koja nas je pratila cijelim putem. Saznanje da smo danas savladali uspon od oko 1000 mnv i spustili se oko 1600 mnv čini nas ponosnim.
Iako kvasni i iscrpljeni još uvijek nas drži pozitivna energija i impresije sa krova Zapadne Evrope. Dok se smještamo u domu, vjetar, kiša i magla postaju sve jači. Ulazimo u dom i odlažemo naše ruksake i tehničku opremu. Ne možemo a da svi ne primijetimo kako je ovaj dom oronuo i kako je značajno zapušten. U Domu ne radi grijanje! Cijene hrane i pića su skoro iste kao i domu Refuge de l`Aiguille du Gouter (3817 mnv) a, što je neshvatljivo. Tokom noći nevrijeme postaje sve jače, a vjetar jezivo zavija i prerasta u olujni noseći novi snijeg koji šiba po prozorskim oknima. Brojni planinari koji su smješteni u ovom domu, neće u svanuće krenuti na planirani uspon na Mont Blanc. Moraće da sačekaju drugu priliku i bolju vremensku prognozu! Takva je sudbina planinara. Mnogo je faktora od kojih zavisite i na koje ne možete da utičete. Ispećete se na vrh samo ako vas planina „pusti“! Morate poštovati njenu volju i moć, i uvijek joj se pokoriti.
Četvrtak 20 jul:
Ustajemo rano, veoma slabo smo svi spavali. Brzo se oblačimo i pozdravljamo sa planinarima koji ostaju u domu Refuge de Tete Rousse (3170 m/nm), da čekaju poboljšanje vremenske prognoze kako bi i oni krenuli ka željenom cilju: vrhu Mont Bllanc. Možda će sjutra imati više sreće… Oko 6 h krećemo ka Orlovom gnijezdu kako bi ugrabili prvi voz za silazak u Šamoni. Otvaramo vrata i izlazimo iz doma. Dočekuje nas snažan, olujni vjetar koji nosi mješavinu kiše i snijega koja nam zapljuskuje lice. Kakva vremenska razlika od juče i danas! Tek sad postajemo svjesni koliko smo sreće imali sa vremenom.
Veoma brzo i prije naših očekivanja, za samo oko 2 h smo po kiši i magli stigli do Orlovskog gnijezda (Le Nid d’Aigle – 2372m), gdje očekujemo dolazak prvog voza koji će nas odvesti u civilizaciju u Šamoni. Kiša ne prestaje da pada.
Dok čekamo voz na stanici, presvlačimo se oblačeći poslednje zalihe suve odjeće, kako ne bi kvasni stajali na vjetru i kiši. Osjećam da su mi očni kapci prilično natekli od nespavanja svih ovih dana. Ali, to ne smanjuje moje zadovoljstvo i ne kvari moj ukupni utisak sa ovog nezaboravnog uspona, biće vremena za odmor i spavanje…
Ubrzo, koristeći voz i žičaru, stižemo u Šamoni. Sa dvoje vozila odlučujemo da se vratimo u naš kamp „Dva glečera“ gdje smo boravili te, da se tamo istuširamo, prepakujemo i spremimo za povratak nazad u našu Crnu Goru.
Poslije tuširanja i prepakivanja konstatujemo da imamo još malo slobodnog vremena koje bi mogli iskoristiti. Pravimo dogovor i odlučujemo da se još malo zadržimo u Šamoniju te, posjetimo krcate prodavnice brendirane planinarske opreme i popijemo neko piće. Kupovina planinarske opreme u Shamonix je bila vrlo skromna. Cijene do neba a, sniženja skoro da i nema! Tako je to kada se nađete u jednom od najeksluzivnijih planinskih centara.
U kasnim popodnevnim satima, ulazimo u naša auta, napuštamo Shamonix i krećemo ka Crnoj Gori.
Petak 21 jul:
Noćna vožnja se odužila. Svi smo pospani i malo je ko oran za razgovor. Naša odabrana ruta puta je: Kurmajer, Aosta, Milano, Bergamo, Brescia, Verona, Venecija. Nastavak puta. Ruta: Trst, Rijeka, Crikvenica, Senj, Gospić, Split, Makarska, Čapljina, Trebinje, Nikšić i dolazak u Podgoricu. U jutarnjim satima stižemo u Makarsku gdje nas čeka planirano kupanje i odmor od 3 h. Milan i ja smo, umjesto kupanja, izabrali da posjetimo naša dva prijatelja, planinare Milana Bulatovića i Raifa Parduzija. Srdačan susret i ispijanje kafe sa dragim prijateljima bio je pravi doživljaj za nas. Pauza u Makarskoj brzo prolazi. Nastavljamo put prema Trebinju i odlučujemo da tamo napravimo još jednu kraću pauzu, pojedemo burek i posjetimo našeg druga, planinara i kolegu Igora Škera iz PK Vučji zub. Iako nenajavljeni, ulazimo u kafić i nalazimo Igora u njemu koji nas dočekuje kao najrođenije. Slijedi piće i prepričavanje najzanimljivijih detalja sa uspona. Poslije zajedničke fotografije nastavljamo put za Nikšić i dalje za Podgoricu. Oko 19 h stižemo u Podgoricu gdje nas ispred PK Visokogorci dočekuju brojni prijatelji i rodbina! Poslije zagrljaja sa najbližim koji su nas nestrpljivo čekali, slijedi ispijanje šampanjca i prigodan govor našeg vodiča i vođe expedicije Milana (Radovića), koji nas je propisno ishvalio. Kratko se zadržavamo u klubu i ispijamo još po koju čašu piva. Ubrzo se pozdravljamo i rastajemo, žureći ka svojim porodicama koje nas nestrpljivo očekuju.
Do slijedećeg uspona. VEDRO!!!
Na kraju, riječ vođe ekspedicije:
Ovo je bio moj peti uspon na vrh Mon Blana. Takođe, peti na Gran Paradiso i četvrti na Breithorn. Jedan put, kada nisam uspio, sa ekipom koju sam vodio, da stignem na Mon Blan već smo se, usled jakog nevremena morali vratiti sa Valota, više sam naučio nego od svih uspješnih uspona u Alpima. O tome sam više puta razgovarao sa članovima ekspedicije, u pripremnoj fazi prikazivao im snimke sa tog paklenog uspona. Ne da ih obeshrabrim ili uplašim već uozbiljim da shvate zahtjevnost i izazovnost ovih uspona. Mon Blan je, poslednjih godina, postao najsmrtonosnija planina na svijetu. Ovu činjenicu moraju da imaju na umu svi koji krenu gore.
Ozbiljnost i pripremljenost su nešto što je temelj uspjeha na ovakvim izazovima. Naravno, kad čovjek uradi ono što je do njega onda je i realno uzdanje u sreću kao važan faktor da se stigne do cilja. A sreća, posebno u pogledu vremenskih prilika, je u nadležnosti planine i na nju se ne može uticati. Ali, kao i u životu, sreću valja zaslužiti. Ovaj tim je zaslužio i dobio. Zaslužio je svojim pristupom pripremama i ponašanjem tokom same ekspedicije.
Ekspediciju smo brižljivo pripremili. A pripreme su trajale bezmalo godinu dana. Tim je formiran na samom početku, odradili smo mnogo zajedničkih uspona, iz vikenda u vikend smo se navikavali jedni na druge, dobro funkcionisali, razvili dobru atmosferu i zbližili se do nivoa da, ako je neki vikend propušten a da nismo zajedno, nedostajali smo jedni drugima. Posebno smo bili aktivni tokom zimskih mjeseci i odradili niz zahtjevnih uspona na našim planinama.
Sve ovo navodim iz želje da iskoristim ovu priču i još jednom potenciram jedini pravi put prema ostvarenju svojih ozbiljnih planinarskih ciljeva. Čini mi se, pored svih dostupnih informacija, da je ovo neophodno raditi upravo zbog neozbiljnih pristupa značajnog broja planinara, pa i sa naših prostora koji i dovode do činjenica se početka ove moje priče a to su konstantni nesrećni slučajevi na Mon Blanu. Samo par dana nakon našeg uspona ponovili su se nesrećni slučajevi sa smrtnim ishodom…
Ali, da se vratimo ljepšoj priči, našoj priči sa hapyend-om.
Kao tim lider ove ekspedicije izražavam jako zadovoljstvo i sreću. Ne smao zbog uspjeha tima (na Breithornu svi, na Gran Paradisu i Mon Blanu po jedan član tima manje), već iznad svega zbog dobre atmosfere, pozitivnih vibracija i međusobnog poštovanja i uvažavanja. Funkcionisali smo kao najbolje uigrani tim i rezultat nije izostao. Ova ekspedicija je potvrdila dobar trend u crnogorskom planinarstvu, potencijal koji se, iz godine u godinu, širi i obezbjeđuje dalji napredak visokogorstva. Zahvalan sam Planinrskom savezu Crne Gore koji prepoznaje napore našeg kluba ali i drugih klubova i koji je stao iza ove ekspedicije koja je, time, imala nacionalni karakter. Zahvalan sam i svakom članu ekspedicije pojedinačno na ozbiljnosti, posvećenosti, uzajamnom poštovanju i poštovanju mojih stavova i odluka tokom ekspedicije…
Kao i svaki prethodni, bilo je ovo novo iskustvo, novi doživljaj, nova priča… Ali, drugačija… Jedinstvena, puna emocija i trenutaka koji se pamte, ostaju, koji se slažu u knjigu života na visinama… A takvim ih ne učini samo planina nego i ljudi koji su sa vama, koji su uz vas i koji vam oplemene neki životni trenutak. Trinaest sjajnih ljudi i planinara koje sam vodio na tri alpska vrha učinili su da mi još jedna uspješna ekspedicija i peti uspon na Mon Blan ostanu u riznici najdražih uspomena. Ne, nisam ih ja izveo na vrh, oni su ispenjali svoj san, ja sam bio mala logistika. Jer, kao što je ljepota simfonije u uigranosti i kvalitetu orkestra, a dirigent je samo neki čudak koji nešto maše rukama, tako je i ovaj uspjeh (ne moj i njihov, nego naš), rezultat dobre ekipe, tima koji može mnogo i koji je odsvirao jednu od najljepših planinarskih simfonija. Kad vidite to zadovoljstvo na licima dragih ljudi, kad podijelite uspjeh i emociju, kad ste na putu na kome je svaki korak vrh, onda je i vaša lična zastava na vrhu lepršavija i sjajnija.
Vjerujem da će svim članovima ove ekspedicije ostati u trajnoj uspomeni svaki korak, svako buđenje u planini a posebno onaj čuveni krik zadovoljstva što se glasno oslobodi na vrhu, na onom mjestu koje sanjamo danima, mjesecima i godinama, stapajući sve svoje emocije i sve svoje planinske korake u taj čarobni trenutak susreta sa sobom… U stvari, svaki korak gore znači da si bliži sebi, svaki udisaj puni pluća beskrajnom kosmičkom širinom i slobodom. To su mjesta gdje nebo dodiruješ vrhovima prstiju a vrhovi dodiruju tvoj um i srce. Gdje je svaki korak put, a svaki put novi život. Gdje možeš da oslobodiš emocije i spustiš zvijezdu na dlan. Gdje surovost probudi nježnost a suza probudi maštu. Gdje si dio nečega veličanstvenog i gdje je sve dio tebe. I sve stane u srce i pogled. Gdje stignu odgovori na sva pitanja i sve dileme. Gdje gumicom od oblaka izbrišeš sve strahove i očistiš vene. Gdje se stih odćuti a najdalje se čuje… U tome je ljepota našeg puta. Ako se on tako doživi, ako se shvati kao životna filosofija, onda svaki napor, savladavanje sopstvenih limita i objektivnih opasnosti imaju duboki smisao i razlog. Ako ga doživimo ovako, imamo motiv za stalno dokazivanje samima sebi, za nove dimenzije planine i života i postajemo pozvani da svoja iskustva dijelimo sa ljudima koji su na početku toga puta. Prepoznao sam to kod svih članova i drago mi je zbog toga. Ako u svemu tome ima makar malo moje zasluge to smatram većim uspjehom nego činjenicu da sam pet puta stigao na vrh Mon Blana. Ovo drugo je samo statistika a ovo prvo mjera dobrote i veličine na koje nas poziva planina….
A članovi ekspedicije, viđeni iz moje perspektive su bili:
Slobodan Cmiljanić Cmika, PK Džambas-Mojkovac; Čovjek koji svojom temeljnošću i svestranošću uliva povjerenje i sigurnost svima u ekipi. Čovjek kome planina teče kroz vene. Sve što radi pristupa mu temeljito. Zato su mu i fotografije vrhunske.
Saša Popović, član UO PSCG; Svojim sjajnim smislom za inteligentni i intelektualni humor uveseljavao je ekipu tokom cijelog trajanja ekspedicije. Sjajan za atmosferu i vrhunske fotografije. Jedina zamjerka: zaboravio da uključi go-pro kameru na vrhu Mon Blana i zaboravio da skine poklopac sa kamere na Ženevskom nožu. Zato sada nemamo video sa najatraktivnijih mjesta ekspedicije. Uzbuđenje je učinilo svoje. Odlično pjeva „Udade se Jagodo…“
Ćazim Fetahović, PK Jelenčica-Rožaje; Najbrži objavljivač novosti na društvenim mrežama. Zahvaljujući njemu, svi su mogli ispratiti tok ekspedicije, bezmalo uživo. Mammut bi trebalo da ga angažuje za zastupnika brenda za Crnu Goru. Rekorder u broju napravljenih fotografija. U planinarskom smislu posvećen i uporan. Zahvalan sam mu što je zabilježio svaki detalj u izvještaju sa ekspedicije i na trudu da iznese svoje impresije.
Olivera Knežević Olja, PK Komovi-Podgorica; Rođena visokogorka, sposobna, opuštena, jednostavna… Jedna od crnogorskih planinarki sa najvećim potencijalom za velike stvari. Odavno planinarimo zajedno, njena kondicija je fascinantna. Pozitivna i sjajna za atmosferu u timu.
Aleksandra Zečević Sandra, PK Vjeverice-Kotor; Biser i u planinarskom i ljudskom smislu. Jednostavno, jedinstvena. Najbolji ambasador svog kluba i grada. Još jedna značajna vrlina: navija za Zvezdu…
Milena Mijatović, Mima Mimoza, Lavanda, PK Komovi-Podgorica; Cvetić naš lavandični. Šarmantna i uvijek nasmijana. Sjajno pravi pitu, odličan organizator. Uspjela, što malo kome uspijeva, da rezerviše domove na Mon Blanu za ekipu. Obezbijedila zajedničku apoteku, koja, srećom, nije trebala. U planinarskom smislu beskompromisna. Može mnogo. Zvezdašica.
Slavko Stević, PK Bjelasica-Kolašin; Njegova mirnoća impresionira. Jednostavan, timski igrač, u planini uliva povjerenje. Zahvaljujući njemu, svakog dana smo se smijali nekom novom vicu, dosjetki. Značajno me odmijenio u vožnji. Tokom priprema a i na samoj ekspediciji često smo ponavljali njegovo: nema Bara do cara…
Dušan Bošković Duško, PK Visokogorci Crne Gore; Pomoćnik vodiča na ovoj ekspediciji. Ponovo se vratio Mon Blanu, po treći put. Uspio ispenjati sva tri vrha i pored ozbiljne povrede ahilove tetive.
Aleksandar Đajić Đaja, Nane, PK Visokogorci Crne Gore; Služio mi da pokazujem članovima kako ne treba (razumjećete, šala mala). Kad njega vide, konobari u domovima se obraduju. Solirao sa Di Midija na vrh Mon Blana što je ludo… Treći put na Mon Blanu.
Jelena Petković, PK Visokogorci Crne Gore; Žena zmajica (radije bih rekao „zmaj“ jer je to pravi opis ali će se ljutiti ako ne upotrebim u ženskom rodu). Ima potencijal za K2 (ako bude manje pratila internet). Svestrana. Moja topla preporuka: lijepo sa njom, trenira boks. Zvezdašica.
Dražen Marković, PK Džambas-Mojkovac; Veliki potencijal, ima urođenu crtu za planinarenje (ono kad se kaže: rođen za to). Neisfoliran, za društvo i dobru atmosferu uvijek raspoložen. Da je u mom klubu, imao bi zadatak da dovodi žene u članstvo. Ova ekspedicija će mu biti veliko iskustvo za nastavak visokogorske priče. Kao i ostalima. Mala zamjerka: Partizanovac.
Miloš Bulatović, PK Komovi-Podgorica; Jako stabilan, miran, posvećen i strpljiv, što je za uspjeh na velikim visinama od presudnog značaja. Delija.
Darko Vlahović, samostalni planinar; Prva brada ekspedicije. Na prvi pogled neočekivano, ali njemu ide sve lagano i bez natege. Zamjerka: strastveni pušač.
Milan Radović, PK Visokogorci Crne Gore; Vođa ekspedicije. Kako ovi ljudi pristaše da ih ja vodim, nikako mi nije jasno….
