Ekspedicija: “Ararat 2006”
Visina: 5165 mnm
Trajanje ekspedicije: Avgust 2006.
Organizator ekspedicije: Turska planinarska asocijacija
Učesnici ekspedicije iz našeg Kluba: Dragan Bulatović
Ararat ili na turskom „Agri Dagi“ je planina na krajnjem istoku Turske na samoj granici sa Iranom i Jermenijom.To je u stvari ugašeni vulkan čiji se džinovski sivi krater uzdiže iz okolne pustinje do visine od 5165 m. Sam njegov vrh pokriven vječitim snijegom i ledom podsjeća na nekakav bijeli jastuk na kome se pustinjsko nebo odmara i snove nebeske snijeva.Ararat je svakako najpoznatija planina po svom simboličkm i mističkom značaju za cjelokupan ljudski rod. To je jedina planina koja se pominje još u Starom zavjetu kao mjesto na kome je pristala Nojeva barka nakon Velikog potopa. Kad su ljudi prekardašili sa grehovima Gospod im je za kaznu poslao Veliki potop, a samo odabrani koji su se našli na Nojevoj Arki, dobili su novu šansu i krenuli sa Ararata u novi početak. Tim putem čovječanstvo i danas hoda, ali dokad… ko zna … možda, do novog potopa. Ararat i danas čuva tajnu Nojeve barke u naslagama vječitog leda ispod nebeskog uzglavlja, a ljudi ko ljudi drski i radoznali puštajuju mašti na volju i uporno tragaju, nadajaći se da će dosegnuti nešto što zovu istina, šireći tako horizonte vlastite gluposti i neznanja.
Čovjeka odvažnog misionara, svjesnog ovozemaljske prolaznosti, oduvijek je vukla želja i gurao avanturistički duh da krene gore i zaviri na uzglavlje bogova. Da baci sa vrha pogled, ovamo dolje, po prostranoj pustinji gdje naše živote, ta zrnca u moru pijeska, vjetrovi sudbine kovitlaju u vrtlogu za nas haotičnom i nerazumljivom.
Uspon na gordi Ararat predstavlja plemenito fizičko i duhovno uzdizanje (jer kako filozof i Pjesnik reče – vrhovi se ne osvajajaju na njih se uzdižemo) za svakog planinara, sanjara, srećnika… Svi oni koji se odvaže i krenu na uzdizanje, iznad nepregledne pustinje, ka vrhu legendarne planine, uživaće u širokim panoramama i magičnim prizorima na granicama fizike i metafizike, ako granice uopšte postoje.. Uspon na spektakularni Ararat predstavlja neodoljiv izazov i fantastično iskustvo koje se duboko dozivljava i proživljava ali se teško opisuje i prepričava. Svako od nas nosi u sebi svoj Ararat, svoje grehove i oproštaje, svoje potope i nove početke, spasonosne barke i ledene glečere, pomahnitale vulkene i okamenjenu lavu, svijetle vrhove i tužna podnožja. Uzdianjem na visove ovog Gorostasa mi to lakše prepoznajemo sebe u sebi samima, postajemo svjesniji i senzibilniji, pa shodno tome lakše ostvarujemo harmoniju sa vlastitim (ne)moćima.
Crnogorski barjak razvio sam na vrhu Ararata 30.avgusta 2006. tek nešto više od tri mjeseca nakon sto je Crna Gora krenula putem svoje nezavisnosti. Bilo je to na 7. Međunarodnom pobjedničkom usponu na Ararat (7th International Victory Climb of Mount Ararat) koji je organizovala Turska planinarska federacija od 27. do 30. avgusta ove godine. Ovo je bilo prvo učeće Crne Gore na „Victory Climbu“, na koji su ove godine bili pozvani planinari iz preko 60 najznačajnijih država u planinarskom sportu. Nedostatak novca, hronični problem prilikom organizovanja svih naših ekspedicija, učinio je da ja budem jedini predstavnik naše zemlje (iako smo aplicirali kod organizatora za dva naša predstavnika), a i moje učešće je bilo pod zakom pitanja gotovo dan prije polaska. Ovogodišnji Pobjednički uspon se poklopio sa dva za Tursku veoma značajna jubileja, 40 godina od osnivanja Turske planinarske federacije i 125 godina od rodjenja Kemala Ataturka, čuvenog reformatora i tvorca moderne Turske. Važnost ovih jubileja, bezbjednosna nestabilnost ovog područja i teroristički napadi koji su se desili u Turskoj tih dana, napraviće probleme organizatoru, tako da je u jednom trernutku došlo u pitanje i samo održavanje manifestacije.
Na putu za Tursku u Skoplju sam se priključio članovima Makedonske ekspedicije koju su činili Maja, Živko, Nikola i Zlatko. Ekipa vrsnih ljudi i odličnih planinara. Iskreno druženje uz dobro raspoloženje i timski rad koji je rezultirao potpunim uspjehom je nešto što ćemo još dugo pamtiti. Posebnu zahvalnost dugujem mom prijatelju Živku Temelkoskom, predsjedniku Planinarskog društva „BISTRA“ iz Skoplja, kome je ovo bilo sedmo učešće na Victory Climbu, i čije iskustvo nam je svima bilo od velike pomoći. Četrdeset pet sati vožnje luksuznim autobusom u kome stjuarti služe kafu, čaj i sl., često stajanje radi odmora na usputnim stanicama, radnje prepune raznih vrsta orjentalnih poslastica, veliki restorani sa bogatom ponudom, čisti toaleti… mogu se smatrati prijatnim iskustvom u poređenju sa putovanjem na Kavkaz u julu 2004.
U Dogubeyazit grad u pustinji od 50-ak hiljada stanovnika, stigli smo 25. avgusta prije podne i smjestili se u skromni hotel ISFAHAN koji bješe određen od strane organizatora za smještaj učesnika ove manifestacije. U ovom gradu ima još puno hotela i svi su otprilike iste kategorije.U poređenju sa našim hotelima to bi možda bilo nekih dvije zvjezdice.
U Dogubeyazitu uglavnom žive Kurdi. Ova populacija koja broji preko 20 miliona živi podijeljena u Turskoj, Iraku i Iranu i sanja vlastitu domovinu. Zbog te činjenice ovo područje se smatra zonom visoke političko-bezbjedonosne nestabilnosti i rizika.
Opasnost od terorističkih napada uticala je da manifestacija umjesto 26. počne 27. avgusta. Međutim to nas nije mnogo zabrinjavalo jer smo dobili dodatno vrijeme za aklimatizaciju na novu sredinu, u kojoj smo tokom boravka na svakom koraku bili obasipani pažnjom i simpatijama od ljubaznih građana Dogubeyazita. Presretali su nas na svakom koraku, srdačno nas pozdravljali i nudili nas čajem i kafom u svojim radnjama.
U sunčano jutro 28. avgusta kolona od pet kamiona, pretrpana planinarima i opremom, uputila se iz Dogubeyazita prema podnožju Ararata. U obližnjoj kasarni gdje se svi koji kreću na uspon moraju prijaviti, zadržali su nas više od dva sata. Razlog za to je eksplozija koja se dogodila prethodnog dana u prvom baznom kampu na visini od 3200 m u vrijeme dok se tamo nalazila neka komercijalna ekspedicija. Postoji opasnost od novih napada, no napokon, ipak su odlučili da nas puste dalje uz vojnu pratnju. Nastavljamo kamionima prašnjavim drumom sve do visine od 2100 m gdje nas čekaju lokalni kurdi koji će na konjima dalje transportovati našu opremu, a mi produžavamo pješice. Poslije tri sata hoda stižemo do prvog baznog kampa. Noćenje u šatoru na visini od 3100m., vrijeme toplo, nebo posuto zvijezdama, tonemo u san i hitamo u susret novom danu kad ćemo krenuti dalje.
29. avgusta, nakon doručka i pakovanja opreme nastavljamo uspon prema drugom kampu koji se nalazi na visini od 4200m. Ovaj dio puta za koji je predviđeno 5-6 sati prešli smo za manje od 3 sata, jer smo žurili da ugrabimo mjesta za šatore, pošto je broj mjesta ovdje limitiran pa oni koji stignu kasnije moraju kampovati niže, što im sjutradan otežava uspon na sami vrh. Nakon ručka i popodnevnog odmora uslijedio je aklimatizacioni uspon do visine od 4400 m., a potom spremanje hrane i pakovanje ranaca za sjutrašnji uspon. Na ovim visinama treba unositi što više tečnosti u organizam, zato je kuvanje supe, spremanje čaja i drugih napitaka dio uobičajenog rituala u ovim situacijama. Što se hrane tiče kod nas je apetit još uvijek dobar pa jedemo što god imamo u rancu, mada se najviše preporučuje hrana bogata ugljenim hidratima, kao što je suvo voće i slatkiši.
Sa prvim mrakom dotadašnju živost u kampu zamijeni tišina, povlačimo se u šatore i pokušavamo uhvatiti bar malo sna jer na uspon krećemo u 1 sat poslije ponoći. Iz obližnjeg šatora tišinu zapara zvuk tranzistora. Klasiku molim… zar baš ovdje …i sada… Ovo je već visina gdje je san nemiran, ako ga uopšte ima, jer je koncentracija kiseonika u zraku za 40% manja nego na nivou mora. Ovdje su penjači već ozbiljno izloženi tzv. „4h“ faktoru rizika koji pogoduje nastanku visinske bolesti.
Tačno u jedan sat poslije ponoći zasija u mraku kolona čeonih lampi i krenu strmim siparom ka vrhu Svete planine. Nas petoro smo bili na čelu kolone koja se sporo korak po korak kretala i vremenom sve više razvlačila i kidala na manje grupe. Kad smo stigli do glečera na visini od 4900 m uveliko već bijaše svanulo. Dosadni sipar zamjenjuje vječiti led i tu sam napokon na svome. Ovdje se obavezno montiraju dereze, a štapove u rukama zamjenjuje cepin. Turski penjači, koji su ranije jutros krenuli, već su postavili fiksnu užad na na koja se potrebno samo navezati. Bez ikakvih problema savladavamo i ovaj poslednji dio uspona i u 5 min. do 7 sati po turskom vremenu, među prvima stupamo na krov svete planine. Radost, oduševljenje, čestitke, poneka suza radosnica, upisivanje u knjigu, fotografisanje to je ono što obično slijedi u ovakvim situacijama. Vrijeme sunčano, gotovo toplo, vjetar ne naročito jak, vidljivost dobra, sve nam je išlo na ruku tako da smo na vrhu ostali duže od sat vremena.
A onda slijedi teži dosadniji dio-povratak. Ovaj je posebno bio težak jer smo se u istom danu morali spustiti skroz u dolinu na visinu od 2100 m. odakle smo prije tri dana započeli uspon. Tako je odlučio organizator zbog bezbjednosnih razloga. Savladati 1000 m. visinske razlike u usponu i 3100 m. u spuštanju pravi je podvig i za najspremnije planinare. Kad smo se uveče oko 19 sati ponovo ukrcali u kamione, onako umorni od puta i zadovoljni onim što smo postigli, upirali smo poglede prema sniježnoj kupi u daljini kao da se pitamo da li smo zaista bili tamo.
Dragan Bulatović
